Demokracija je u krizi, a svijet je ušao u novu fazu koja, kao i puno puta u prošlosti, može biti regresija. Zemlja koja je bila braniteljica demokracije, tako se ne ponaša, uvlači se u sebe, gleda samo sebe. Uvijek je tako bili u svijetu, pa i sa SAD-om, ali postojao je tzv. "benevolent self-interest" - kaže prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

Boris Scitar/PIXSELL

- Sada više nema ničega benevolentnog, već samo interes, a to znači da će jači, bogatiji, bezobzirniji, spremniji na žrtvu i svađu prolaziti bolje. To nije svijet zdrav i pogodan za demokraciju. Drugo je zamor postojećim sustavom, elitama, stalno rastućim razlikama između najbogatijih i svih drugih, sve slabije funkcionirajućom državom blagostanja ili socijalnom državom. S jedne strane najbolje od demokracije umire - slobodno obrazovanje, slobodno liječenje, pravo na sigurnost - postaje preskupo, a s druge, imate sve više sve razmaženijih ljudi.

Višestranačje samo po sebi nije jamstvo ničega. Višestranačka je bila i Narodna Republika Poljska i Demokratska Republika Njemačka u vrijeme Hladnog rata. Više partija je i u Saboru Narodne Republike Hrvatske nakon rata, kad je opresija i stisak Partije bio najjači. To može biti važno, ali samo po sebi, bez sadržaja u demokratskom društvu, ne znači ništa. Onaj tko ima puno (nepročitanih) knjiga na policama, nije intelektualac ili mudar, onaj tko ima dobre zakone, koje se ne provode, dobre zgrade sudova, u kojima nema pravde, ne živi u zemlji vladavine prava. Isto vrijedi i za "zemlju znanja" u kojoj nema stranih studenata, nema programa na engleskom jeziku, nema razmjene, ali ima sve više i više programa i nastavnika koji malo produciraju.

Demokracija na način na koji je shvaćena u velikom broju zemalja je već dugo vremena u krizi. Demokracija koja se iscrpljuje u gotovo formalnom odlasku na birališta, gdje je društvo apatično, gdje nema povjerenja u institucije, gdje mediji slabe, gdje su se nevladine organizacije pretvorile u organizacije koje na svaki način traže sredstva da prežive, a manje da čine ono što bi trebale, u takvom okruženju teško je graditi demokraciju na način liberalne, zapadne, demokracije. Drugo, sama demokracija je u mnogim državama u krizi. Kod nas gotovo nikada ne potakne pola onih koji imaju pravo glasa. Očekivalo bi se da bi ljudi željeli glasati, no izlaznost je danas, odnosno već desetljećima, gotovo kao i onda kada se biralo samo između kandidata jedne partije. To je odgovornosti i vlasti i medija i škole i društva u cjelini, ali prije svega svakog pojedinca.

Ne čudimo se ili ne čudimo se previše izborima u Gabonu ili Egiptu, a mnogi su kritizirali, kao i Fareed Zakaria američku intervenciju u Iraku, smatrajući da će biti pogubna za američku ulogu u svijetu, kritizirajući takav način širenja demokracije. Bio je u pravu. Niti su Irak, Libija, sada Sirija postali "demokratski", ali je sve, odnos Zapada prema tim zemljama, kompromitirao zapadni koncept demokracije. Posljednjih dvadeset godina sve se stisnulo: Rusija je posve prestala hiniti da se približava Europi, Turska isto tako, nema više spomena o demokraciji u Zapadu važnim zemljama poput Azerbajdžana. Sve je to manje važno od ekonomije, ali tako se umanjuje i važnost demokracije.

Europska unija je nastala kao zajednica koja će onemogućiti da europske države ponovo ratuju, ali i zajednica vrijednosti. U tome smislu je demokracija ljepilo za EU. Demokracija je, slične vrijednosti prema ljudskom životu, pravima, zaštiti... nešto što bi najbolje povezivalo švedske umirovljenike koji žele živjeti na Palma de Mallorci, više od sunca i jeftinijih cijena. Danas je toga sve manje. Danas je u mnogim zemljama demokracija postala “kargo-kult”. Žao mi je što je takvo i moje okružje.