Kad je Washington Post, prvi put u nekoliko desetljeća, objavio da neće podržati kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima (jer je tako odlučio Jeff Bezos, vlasnik novina), mnogi su u SAD-u bili iznenađeni, a neki i šokirani. Washington Post je uz The New York Times desetljećima smatran ključnim za javnu percepciju politike, demokracije općenito, a time i za percepciju pojedinih predsjedničkih kandidata u javnosti... Za komentar zbivanja u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u Hrvatskoj, koja je pred skorašnjim izborima za predsjednika Republike (ili predsjednicu), zamolili smo prof. dr. sc. Krešimira Petkovića, redovitog profesora Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

POLITIČKE VARIJACIJE

Proveli ste izvjesno vrijeme u SAD-u, pa sigurno dobro poznajete američki kontekst i kad se radi o izborima, medijima, politici... Kakvo je vaše mišljenje oko svega što se događalo i što se događa?

- Američki kontekst u tom smislu funkcionira kao i svaki drugi. Urednička politika određuje sadržaj, a ona je, kako joj ime kaže, politika, naglašavanjem nečega ili svojom šutnjom o nečemu. Svojim izborom tema i okvira za teme razni medijski "ispusti" dio su političkog svijeta. Oblikuju politički diskurs i sastavni su dio složenog društvenog poretka u kojemu živimo. Novost je donekle u tome da se to radi bezobraznije, prostački izravno, zamjenjujući složenu zbilju i uvažavanje činjenica ideologijskim iskrivljavanjima ili potpunim lažima. Tržište pažnje, ako želite, jest takvo: trolovsko. Svaka pažnja je mediju bolja od margine, a takva logika dugoročno ima opadajuće prinose.

Drugi moment je onaj obraćanja propovjednika pastvi: na pojedinim portalima znate što ćete pročitati, provjeravate konzistentnost ideologije, ne dolazite se promijeniti ili naučiti nešto novo. Ljude ponekad šokira promjena, kada se ugasi nešto na što su naviknuli ili dođe do promjene politike. To je onaj šok stvarnosti koji poručuje: Ovo je zid špilje sa slikama, a ne istina!

Kako je u Hrvatskoj, kolika je kod nas moć medija u tom i takvom kontekstu, staju li kod nas pojedini mediji uopće izravno na stranu pojedinog kandidata u izborima, uključujući i aktualne predsjedničke, ili im je ipak najvažniji onaj aspekt percepcije koji se temelji na senzacionalizmu, aferama, žutilu i crnilu?

- Senzacija donosi pažnju i klikove, vodi čitanosti ili gledanosti i privlači sponzore. Ekonomija pažnje je nezaobilazan kontekst funkcioniranja stvari u ekonomiji medija i šire. Internetski ispusti i televizija služe prodaji robe, fetišističke su ispostave koje nastoje ostaviti utisak u psihi konzumenta, stvoriti želju za potrošnjom i mehanizam su općeg kolanja roba. Ljudi kupuju hranu, odjeću, automobile... To je širi pragmatični kontekst.

Što se tiče političkih varijacija i velikog bijesa činjenica, neke se stvari ne mogu zaobići ako se želi održati privid kredibiliteta, no može im se pristupiti iz aspekta kontrole štete. Priznati, ali drukčije uokviriti. Mediji snažno navijaju za pojedine kandidate, mislim da to ne treba posebno objašnjavati ili dokazivati sofisticiranom analizom diskursa. Ako su bliže centru, bit će nešto otvoreniji za srednjostrujaške kandidate, ostaviti prostor za ograničenu kompeticiju da ne bude sasvim dosadno.

Sjetili ste me jedne starice prije nekoliko godina u šibenskoj Crnici, zaobilazila je prometne stupiće kao dijete koje se igra, vozila slalom među njima. Kada je vidjela da je u čudu gledam, rekla je: Da ne bude dosadno! Ne mogu reći da sam se na te riječi prosvijetlio, ali mi je ta spontana alegorija ostala u sjećanju. Dosada, koju je Baudelaire opjevao, staro je đavolje igralište.

S prethodnim pitanjem u svezi, nedostaje li Hrvatskoj nekog šireg, dubljeg i ozbiljnijeg konceptualnog identiteta, pa dominira iskrivljena percepcija stvarnosti? Uključujući i onu političke naravi...? Drugim riječima, ako danas prostor virtualnog zamjenjuje stvarnost kakvu poznajemo, može li se zaključiti da je percepcija u krizi, da više ne vjerujemo vlastitim očima i ušima, da se tako izrazim?

- Stranačka, dakle, pristrana, politika prema definiciji podrazumijeva iskrivljenu percepciju stvarnosti, što ne znači da istina ne postoji i da ne postoji zajedničko dobro o kojem se može racionalno argumentirati. Unatoč svim zlorabama riječi "istina" od najgorih lažljivaca i tirana u području politike, ne mogu raskrstiti s pojmom istine kao korespondencije, ma kako se i samo naše sebstvo i njegove percepcije mijenjaju ovisno o našem organskom i osobnom razvoju, podražajima koji nas potiču i iskustvima koja nas oblikuju, o svijetu događaja i procesima unutar organizma poput onih kojima se bave neurolozi raspredajući o problemu slobodne volje i učincima neurokemije na naš doživljaj stvarnosti i djelovanje. Pritom treba stalno iznova osvještavati da digitalno posredovana i u širem smislu medijska stvarnost ne čine cjelinu stvarnog svijeta. Učim od mlađih kolega o algoritmima i takvim stvarima, "dubini" digitalnih objekata koji imaju svoje "korijenje" i rudare po našim identitetima iza površine koju nude, stječem neku digitalnu pismenost iako me sve to previše ne uzbuđuje.

Možda nije loše okrenuti se starom lijeku: družiti se sa stvarnim ljudima. Ima svakojakih temeljnih etičkih i epistemoloških pozicija o onome drugom - od toga da je drugi pakao do toga da je drugi raj ili pak da nema istine bez drugosti, u raznim varijacijama filozofije, od egzistencijalističke do postmodernističke. U tim pretjerivanjima ima istine, ponekad nije lako, ponekad je lijepo, ali nema života bez suočavanja s drugima, njihovih lica i gesti. To je ujedno i ozbiljno suočavanje sa samim sobom. Zasad ne vidim kako bi umjetno tupilo moglo zamijeniti taj dio života, imitacijama slika i regurgitacijama (vraćanje, povrat sadržaja, nap. DJ) beskrajne količine dostupnog diskursa koje donose osjećaj praznine. To vrijedi i za politiku, još od Aristotela naovamo, nema je bez političkog prijateljstva i autentične etičko-političke izgradnje subjekta kroz takve odnose.

VLASTITO ISKUSTVO

Zaključno: ako gledamo na politiku u suvremenom kontekstu, stoji li teza da percepcija ima mnogo veću moć od tradicionalnog političkog djelovanja? Ili da pitanje postavimo ovako: Tko je zapravo najodgovorniji za percepciju politike i političara u javnosti, jesu li to mediji, sami pojedini političari, opća klima u društvu (pad povjerenja u politiku i institucije) ili sve skupa...?

- Tradicionalno političko djelovanje bilo bi konzervativno. Ono je sve rjeđa valuta. Kulturni rat i polarizacija od folka čine turbofolk, potenciraju pretjerivanja i kič. No to je odavna tako, vajmarska dinamika dekadencije nije nešto novo. Mediji su jako važan dio tog procesa, ali kao i svaku drugu instituciju, primjerice obitelj, bilo bi ih pogrešno promatrati izvan šireg ekonomskog i političkog konteksta. Svejedno, ljudi koji u njima rade na odgovornim pozicijama, kao i svi ljudi, imaju određenu autonomiju i moć djelovanja, agency, što bi se reklo u skolastičkom žargonu suvremenih društvenih znanosti. To donosi i etičku odgovornost. Govorim to kao urednik koji je gotovo ispunio mandat od četiri godine uređivanja jednog društvenoznanstvenog časopisa i, iskreno, jedva se čekam riješiti tog posla. Ni jedan me sukob nije zaobišao, od nasljeđa jugoslavenskog ancien régimea (stari poredak, nap. DJ) preko Izreala i Palestine do Rusije i Ukrajine. O svakom konfliktu moraš donijeti odluku te proceduralno i deliberacijski uvažavati uključene strane: recenzente, autore, urednički savjet. To je iscrpljujuće, kao i biti strateški promišljen i taktički mudar, što je u svakoj politici nezaobilazno iza patetične poze pravednosti.

Mnogi odbace političku bombu i odu ili su dio borbenog bloka, pa proizvode ideologiju ne bi li, nužno neuspješno, liječili svoje identitetske komplekse ili ponekad privremeno uspješno zadovoljavali svoje interese i stjecanje resursa u borbi za moć i novac. Mislim da pomaže malo refleksije o posljedicama odluka koje donosimo, u životu i politici. Promjena počinje u osobi. Svatko od nas je odgovoran. (D.J.) n