Ukupno uzevši, kakvo je ekonomsko stanje Hrvatske, napose gospodarski aspekt, kad se sagleda proteklih pola 2024. godine, je li stanje bolje ili lošije s obzirom na predviđanja kakva su bila na izmaku 2023., upitali smo ekonomskog analitičara dr. sc. Damira Novotnyja, prof. stručnih studija iz Zagreba.
- Hrvatska ekonomija zasigurno je u najboljem stanju u svojoj stoljetnoj povijesti. Ekonomska kretanja u prvom dijelu 2024. godine izrazito su dinamična zahvaljujući rastu privatne potrošnje i potporama iz europskih fondova. Ako promatramo rast BDP-a, možemo zaključiti da su trendovi iznad očekivanja s kraja 2023. Međutim, dinamične ekonomske trendove ne osjete niti zapažaju podjednako svi dijelovi hrvatskog društva, ni sve regije. Zaposlenici Vladina sektora mogu biti izrazito zadovoljni snažnim povećavanjem svojih dohodaka, posebno uz činjenicu da njihova produktivnost nije porasla. Drugim riječima, posloprimci kojima je Vlada poslodavac nedvojbeno osjećaju, iako to možda ne žele svi priznati, poboljšavanje svog financijskog položaja. Dio privatnog sektora koji je naslonjen na masivne javne investicije također osjeća povećavanje svojih dohodaka - potražnja za radom daleko je veća u tim djelatnostima (graditeljstvo i logistika) od ponude, te su posljedično plaće u porastu. Pozitivne ekonomske trendove ponajmanje osjećaju umirovljenici i stanovnici depriviranih područja poput Slavonije, Banovine ili Like.
Početkom lipnja objavljeno je da je Hrvatska na globalnoj ljestvici konkurentnosti Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne ove godine na 51. mjestu među 67 rangiranih globalnih gospodarstava. Zašto smo tako nisko, koji su problemi niske razine konkurentnosti, unatoč što smo već deset godina u EU-u?
- OECD konkurentnost neke nacionalne ekonomije definira kao mjeru prednosti ili nedostataka neke zemlje prema mogućnostima prodaje proizvoda i usluga koji se stvaraju u toj zemlji na međunarodnom tržištu. Svjetski ekonomski forum konkurentnost neke zemlje promatra kao sposobnost nacionalne ekonomije da osigura dugoročno održive stope ekonomskog rasta, u okvirima globalnog tržišnog okruženja, i povećavanje ukupnog blagostanja za većinu stanovnika. Pri tome svi teorijski izvori naglašavaju da se konkurentnost nacionalne ekonomije u međunarodnom okruženju ne nasljeđuje, nego stvara. Konkurentnost u 21. stoljeću ne proizlazi (samo) iz prirodnih resursa (npr. Rusija) ili jeftine radne snage (npr. Kina) kojima zemlja raspolaže. Konkurentnost nacije ovisi o sposobnosti njezine ekonomije (poduzeća i ostalih ekonomskih aktera) za inovacije i razvoj. Poduzeća stječu prednost pred najboljim svjetskim konkurentima zbog pritiska i izazova. Imaju koristi od jakih domaćih rivala i međunarodnih rivala. Pod pritiskom rivala na tržištu poduzeća su prisiljena povećavati svoju konkurentnost. Postoje autori koji tvrde da inzistiranje na konkurentnosti može imati distributivne učinke, što znači da se koristi ne moraju ravnomjerno rasporediti na različite skupine u društvu, što može imati negativne učinke na gospodarski rast. Primjerice, hrvatski turistički sektor je zbog rente položaja koju uživa (prirodne rente) i Vladinih politika konkurentan na globalnom tržištu, ali od toga nemaju koristi svi dijelovi hrvatskog društva. Danska, Irska i Švicarska proglašene su prvima na ljestvici svjetske konkurentnosti za 2023. koju je objavio WCC (Svjetski centar za konkurentnost). Dakle, male zemlje mogu biti izrazito konkurentne i prosperitetne.
Hrvatska je godinama na različitim ljestvicama konkurentnosti rangirana oko 50. mjesta, iza gotovo svih zemalja članica EU-a i Turske. Vlade u protekla dva desetljeća moraju za nisku konkurentnost, dakako, preuzeti glavnu odgovornost. Vladine politike u oblikovanju ekonomskog sustava su zadržavale visok udjel Vladina sektora u ekonomskim aktivnostima i cijeli ekonomski okvir ("pravila igre") podređivale tome. Vlada i danas zadržava u više od tisuću poduzeća većinsko vlasništvo, što je, naravno, nezamislivo u tržišno orijentiranim ekonomijama, posebno onim najkonkurentnijima, kao što su Irska i Danska. Vlada tolerira "sivu ekonomiju", koja omogućava dijelu privatnog sektora da bude međunarodno konkurentan (turizam). Međutim, ostatak privatnog sektora izrazito je nekonkurentan zbog izostanka kapitalnih ulaganja u nove tehnologije, inovacije i širenje na međunarodnom tržištu. Izrazito neučinkovita administracija, rigidno radno zakonodavstvo, za poduzetništvo nestimulativan ukupan ekonomski okvir, proširena siva ekonomija i korupcija, neučinkovit pravosudni sustav i visoka razina ukupnog fiskalnog pritiska (čak opresije) i obrazovanje neusklađeno s potrebama tržišta rada najčešće se spominju kao glavni izvori nekonkretnosti. Ulazak u punopravno članstvo EU-a zasigurno je povoljan okvir, ali jačanje konkurentnosti je ipak domaća zadaća kreatora ekonomskih i drugih javnih politika.
Jedan od važnih aspekata hrvatskog razvoja svakako su i EU financijski fondovi. No jesmo li i koliko u opasnosti nakon što fondovi presahnu, kad izvučemo sve iznose koji su nam bili na raspolaganju, kad onda budemo ovisili isključivo o vlastitim sposobnostima i razvojnoj politici? Hoćemo li onda biti u problemima? Možemo li u međuvremenu stvoriti čvrste temelje za novi investicijski ciklus, između ostalog?
- Europski strukturni i financijski fondovi, iz kojih se financiraju pretežito infrastrukturne i javne investicije s tek dugoročnim učincima na nacionalnu ekonomiju, trenutno su svakako najvažniji pokretač ekonomskog rasta. Takav ekonomski rast kratkoročno stvara velik broj radnih mjesta za koja na domaćem tržištu rada ne postoji ponuda. Zbog toga je ne samo nužno nego i korisno potpuno otvoriti domaće tržište rada ljudskim potencijalima iz drugih zemalja. Nova radna mjesta stvaraju nove vrijednosti kojima se povećava ukupno blagostanje. Hrvatskoj su, međutim, nužna kvalitetna radna mjesta u tzv. četvrtom sektoru, dakle u djelatnostima koje se temelje na ljudskom kapitalu i znanju, poput znanosti i visokog obrazovanja, kulturnih i kreativnih djelatnosti, zdravstvenih usluga i slično. Nažalost, upravo u tim djelatnostima dominira državni (ili preciznije: politički) sektor, sa svim svojim rigidnostima, neučinkovitostima i ograničenjima. Potpuno je nerazumljivo zašto hrvatske vlade u 21. stoljeću nisu bile odlučne liberalizirati taj sektor i stvoriti uvjete konkurencije između privatnih i državnih aktera, kao što su to učinile ostale vlade u EU-u. Za razliku od financijskog kapitala koji dolazi iz EU fondova, kako bi osigurala svoju budućnost i dugoročno održiv ekonomski rast kao izvor blagostanja, Hrvatska mora privući ljudski kapital. Za privlačenje ljudskog kapitala Hrvatska ima velike pretpostavke. To dokazuju brojni imigranti koji dolaze iz svih dijelova svijeta i koji često planiraju ostati u Hrvatskoj. U suprotnome Hrvatskoj prijeti dugoročna stagnacija i zaostajanje za ostalim zemljama članicama EU-a.
Inflacija se zasad drži u snošljivim okvirima, no što će do kraja 2024. biti s plaćama i mirovinama, ima li tu, i kakve, mogućnosti za nastavak rasta? Drugim riječima, može li i u kojoj mjeri Vlada još više potaknuti rast plaća, kao i mirovina? Koliko je realno da bi plaće mogle porasti zbog utjecaja eurozone, ali i nedostatka radne snage?
- Zahvaljujući mjerama Europske središnje banke (ECB) inflacija u europodručju je pod kontrolom. Realna stopa rasta potrošačkih cijena približava se ciljanoj stopi od 2 % godišnje, što se smatra prihvatljivim. Na hrvatski monetarni prostor učinci mjera ECB-a sporije se prelijevaju, u velikoj mjeri i zbog Vladine ekspanzivne fiskalne politike i prekomjernog rasta plaća u javnom sektoru, koji pak ima velik utjecaj na ukupna ekonomska kretanja, i snažnog vala javnih investicija koje će se nastaviti do kraja ovog desetljeća. Stopa inflacije u Hrvatskoj će zbog toga biti nešto viša od prosjeka europodručja, ali daleko niža od inflacije u zemljama izvan europskog monetarnog prostora. Stopa inflacija u Mađarskoj ili Srbiji znatno je viša od inflacije u Hrvatskoj. Ta činjenica može biti odgovor protivnicima ulaska Hrvatske u europodručje - u uvjetima inflatornog okruženja bolje je biti unutar područja eura nego izvan njega.
Kako će se kretati plaće i mirovine? Plaće u privatnom sektoru rast će zbog ubrzane konvergencije prema susjednim zemljama članicama europodručja - Sloveniji, Austriji i Italiji. Za jednaku razinu produktivnosti može se očekivati slična razina plaća. Plaće u državnom sektoru i dalje će sadržavati politički algoritam i ovisiti o stanju javnih financija. Problem ostaju niske mirovine kao posljedica relativno mlade i brojne umirovljeničke populacije, slabog punjenja prvog stupa mirovinskog fonda - i visoke razine sive ekonomije, koja je postala kronična bolest hrvatskog gospodarstva. Aktivnosti sive ekonomije (u Hrvatskoj se oko 30 % BDP-a ostvaruje u sivoj zoni) ne plaćaju poreze niti pridonose mirovinskom osiguranju, što dakako negativno utječe na razinu prosječne mirovine. Vlada će morati, zbog socijalne kohezije i opasnosti osiromašenja mirovinske populacije, ubrzano povećavati mirovine transferima iz proračuna na teret ušteda u drugim dijelovima fiskalnog sektora. To bi bilo ne samo pravedno nego i nužno za održavanje ekonomske ravnoteže.
Prije dvije godine Jehan Arulpragasam, visoki dužnosnik Svjetske banke za RH i Sloveniju, rekao je, između ostalog, da prepreka bržem rastu Hrvatske nije ovisnost o turizmu, nego zaostala produktivnost! Stoji li takva konstatacija?
- To je točno, međutim, ostaje neodgovoreno pitanje kako povećati produktivnost. Istraživanja koja su proveli Daron Acemoglu, američki ekonomist i profesor na MIT-u, i James Robinson, britanski ekonomist i profesor na Čikaškom sveučilištu, te ih objavili u svojoj poznatoj knjizi "Zašto nacije propadaju - Izvorišta moći, napretka i siromaštva", upozoravaju da na rast blagostanja razvijene institucije (pravila igre) imaju snažan utjecaj. Američki ekonomist Gregory Mankiw, profesor Sveučilišta Harvard i jedan od najcitiranijih ekonomista današnjice, tako produktivnost vidi kao najvažnijeg činitelja razlika u životnom standardu između pojedinih zemlja. Hrvatska i Bugarska imaju najnižu razinu produktivnosti rada, dakle kao odnosa između vrijednosti roba i usluga prodanih na tržištu i uloženih jedinica rada, u krugu zemlja članica EU-a. Najvišu produktivnost, ponovo, imaju Irska i Danska. Sindikati tvrde da to ne ovisi o radnicima, nego o poslodavcima. To dakako nije točno: radnici mogu biti podjednako produktivni i neproduktivni zbog subjektivnih razloga, kao što i poslodavci mogu svojim odlukama negativno utjecati na produktivnost rada. Produktivnost rada može se povećati ulaganjima u fizički kapital koji radnicima omogućava produktivniji rad. Povećavanje ljudskog kapitala, odnosno znanja i vještina kojima zaposlenici raspolažu i stječu tijekom svog radnog vijeka, također povećava produktivnost. Ulaganja u tehnologije i tehnološka znanja također povećavaju produktivnost. Produktivnost se, dakle, može povećati, te tako povećati ukupno blagostanje ako se kreatori ekonomskih politika usredotočeno posvete tim pitanjima. Na žalost, Ministarstvo gospodarstva u Hrvatskoj više se posvećuje upravljanju državnim poduzećima nego povećavanju produktivnosti.
Zaključimo aktualnim turizmom. Što očekivati, realno i objektivno, od turizma ove godine, s obzirom na zasad negdje dobar, a negdje loš start ljetne sezone, prije svega na Jadranu?
- Turistički sektor ostvaruje nisku razinu produktivnosti jer sezona kratko traje, ali i zbog zaostataka u razvoju vlastite konkurentnosti. U hrvatskom turizmu prevladavaju na strani ponude turistički kapaciteti u kućanstvima (apartmani) kao jedan od zastarjelih oblika smještaja. Hoteli s visokom kvalitetom smještaja čine tek oko 15 % smještajnih kapaciteta, iako se u takvim oblicima turističke ponude mogu postići više cijene i veća vrijednost po jedinici uloženog rada. Nova ulaganja u hotelskom sektoru izostaju, tek se obnavljaju i moderniziraju kapaciteti koji su izgrađeni 1980-ih godina. Posebno nedostaju ulaganja u ponudu zdravstvenog turizma, koji može ostvariti višu razinu produktivnosti zbog većeg udjela ulaganja u tehnologije i ljudski kapital.
Turistički sektor u Hrvatskoj, unatoč svim očekivanjima i težnji (rekli bismo - čežnji) produženju sezone, doživljava svoj vrhunac. Brojni činitelji i vanjski šokovi, od stagnacije dohodaka hrvatskih tradicionalnih turista izazvane inflacijom pa do klimatskim utjecaja, djeluju i na Hrvatsku, pa je turizam kakav smo poznavali sučeljen s vlastitim ograničenjima. Nužne su velike promjene, koje se ne mogu dogoditi u kratkom roku. U međuvremenu će u turizmu prevladavati siva ekonomija i evazija poreza.
