PEXELS/FAUXELS
1.6.2024., 00:00
DISTRIBUTERI DRUŠTVENE ETIKE
Nova vremena, stara vremena: Medijska bespuća nekad i danas...
LIDIJA DUJIĆ: JEDNOM TEHNOLOGIZIRANA STVARNOST NE MOŽE SE DETEHNOLOGIZIRATI...

Mogli bismo slikovito reći da su mediji "četvrta vlast" onoliko koliko su izbori "praznik demokracije". Ma kako skeptični, prihvaćamo vjerovati da živimo u boljem dijelu svijeta, nesavršenim demokracijama u kojima uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, sudjeluju i mediji - upravo kao korektiv vlasti koji stražari nad interesom javnosti, kaže izv. prof. dr. sc. Lidija Dujić s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever, te dodaje:

- Takva javna usluga po svojoj je prirodi u ambivalentnom odnosu s medijskim sadržajima koje (prikriveno) generiraju korporacije i vlade, ne samo radi marketinških ili komercijalnih nego i radi političkih razloga. Štetu uvijek trpi profesionalno novinarstvo. U tom su kontekstu tzv. SLAPP tužbe prava slika vremena u kojemu živimo - Europska unija pripremila je direktivu protiv zastrašivanja novinara i medija u Europi kojima se najviše koriste biznismeni i političari, a među pet zahtjeva što ih je HND uputio novoj vladi navodi se i mehanizam za rano odbacivanje SLAPP-a kojim se, između ostaloga, guše sloboda govora i prava na javno sudjelovanje. Dodamo li tome samo postizbornu praksu posezanja za (javnim) medijima kao političkim plijenom, jasno je zašto se izborni procesi danas zbivaju primarno u/na medijima, kao što je jasno da mediji iz njih ne mogu izići politički nekontaminirani.

ROMANTIČNI NARATIV



Društvena funkcija medija nekad, u analogno doba, i danas u vrijeme globalne digitalizacije i umreženosti?

- Održavanje romantičnog narativa o različitim funkcijama medija - u rasponu od informativne, edukativne i zabavne, s jedne strane, do agitativne, popularizatorske i propagandne, s druge strane - ne poriče činjenicu da su mediji od prijenosnika informacija odavno postali aktivni sudionici u konstrukciji stvarnosti; istodobno, i proizvođač i proizvod te iste stvarnosti.

No, kada govorimo o medijima, ne govorimo nužno (i) o novinarstvu - zato je moguće da društvena uloga novinarstva ostane u domeni integrativnih zadataka u odnosu prema interesu javnost, što se onda konfrontira s fleksibilnijim shvaćanjem uloge medija u odnosu na partikularne političke ili poslovne interese. Andrew Keen u svojoj knjizi "Internet nije odgovor" pokazuje naprimjer kako je mreža svih mreža uglavnom remetila medije i komunikaciju. Jedan od takvih primjera jest Mark Zuckerberg, "klinac koji ne zna komunicirati", a revolucionirao je komunikaciju u 21. stoljeću populariziranjem bizarnog kulta društvenoga koji odgovara komercijalnim interesima Facebooka. Jednom tehnologizirana stvarnost ne može se detehnologizirati. Kao svojevrsne agencije za samopromatranje društva mediji zato permanentno ostaju distributeri društvene etike.

Koliko je suvremena tehnologija, njezin ubrzani razvoj i napredak, omogućila medijima u određenoj mjeri oslobađanje od kontrole države i krupnog kapitala s jedne strane te s druge strane uspon na hijerarhiji društvene moći u nekom "oslobođenom" kontekstu koji podrazumijeva da je sve otvoreno i sve dopušteno?

- U sada već ironičnoj povijesti interneta dobro to ilustrira poglavlje o Instagramu. Pozicioniran između kulta neuspjeha (bogatih i slavnih) i kulta uspjeha (milijuna neuspješnih) funkcionira kao personalizirani alat koji korisnike zapravo potiče da lažu o sebi onako kako im omogućava upravo ta tehnologija. McLuhanovu tezu "korisnik je sadržaj", koja se odnosi na sve medije, lako je potvrditi - Instagram nam doduše prodaje zavodljivu ideju o posjedovanju tehnologije premda mi ne posjedujemo ništa: ni tehnologiju, ni profit, pa ni vlastite fotografije… Svaka usporedba s Orwellovim Ministarstvom istine može nam se činiti neprimjerenom; što ne znači i netočnom. Politika i ekonomija "velike količine podataka" sasvim izvjesno ne radi na našem pristanku jer je još uvijek, kako kažete, sve otvoreno i dopušteno. Profesionalni mediji mogu samo ometati takve procese dok su manje profesionalni instrumentalizirani kako bi nam odvraćali pozornost - analogno ili digitalno, svejedno.

Kako su društvene mreže postale nezaobilazni faktor ne samo "obične" svakodnevice nego i demokracije, politike, izbora i vlasti? Može li se zaključiti da su društvene mreže nekad evoluirale u društvene medije danas?

- Nije se teško prisjetiti kako su pojavu društvenih mreža u stopu pratila nagađanja o njihovu utjecaju, naravno negativnom. U međuvremenu smo svjedočili egzodusu mladih s Facebooka koji je danas popularniji među starijim korisnicima, "slikovnice" s Instagrama postale su neuvjerljivije od kratkih videomaterijala na TikToku kojima se otvaraju i izborne kampanje, itd. Svejedno je što nas čeka, granica između "obične" stvarnosti koju živimo i one na društvenim mrežama koju proizvodimo i dijelimo propusna je i dvosmjerna. Čak i onda kada nismo aktivno uključeni, odnosno kada biramo biti isključeni s društvenih mreža, teško ćemo ostati izvan njihova dometa. Primjerice, kao produžena ruka društvenih mreža portali su nas najprije naviknuli na preuzimanje (dirljivih) objava "poznatih" koje su nerijetko bile čista samopromocija da bi se potom i sami, mekluanovski rečeno, "produžili" na sve društvene mreže. Situacija je vjerojatno usporediva s tranzicijom medijskih sadržaja i novinarsko-uredničkog kadra iz tiskanih u online medije koju su pratile i oklijevanje i nepovjerenje u dugoročno održive nove medije. Bez obzira na to što spomenute društvene mreže portala možda još uvijek djeluju kao pričuvni položaji za izravniju komunikaciju s korisnicima, one su se definitivno ulančale među ostale medije.

Ne treba pritom zaboraviti ni drugu stranu priče o "dječačkim tajkunima iz Silicijske doline", u kojoj je sve upravo suprotno od onoga što se tvrdi: društveni mediji zapravo su nedruštveni, besplatan sadržaj zapravo je razorno skup, ekonomija dijeljenja zapravo je sebična ekonomija… Ili, kako zaključuje Andrew Keen, svi radimo besplatno u tvornici podataka čiju ključnu ekonomsku vrijednost čine naše digitalne staze i ispušni podaci, dakle: "Mi oblikujemo Googleov alat, a zatim taj alat oblikuje nas." Razlika između društvenim mreža usmjerenih ponajprije na interakciju i komunikaciju i društvenih medija koji preferiraju razmjenu sadržaja - tek je provizorij!

IZVANA I IZNUTRA


Može li se uopće govoriti o slobodnim medijima, nekad i danas? Ili da drukčije postavimo pitanje - živimo li u vremenu svemoći medija ili nemoći medija?

- Postoji neka vrsta konsenzusa u javnosti da se bez medija ništa ne bi rješavalo u društvu, što pak ne podrazumijeva adekvatan respekt ni prema novinarima ni prema medijima, a još manje spremnost da se naprimjer dobro istraživačko novinarstvo podupre pretplatom. To što razumijemo da nema demokracije bez slobodnih medija ne motivira nas na aktivnu participaciju, nego tek na percepciju novinara koji ionako rade za/protiv nekoga. Teško je i opisati i nabrojiti sve vrste pritisaka, pa i napada kojima su novinari izloženi samo zato što obavljaju svoj posao. Umjesto toga, spomenula bih kao suprotan primjer dobre prakse kako je novinarka i urednica Đurđica Klancir provela izuzetno vrijedno pilot-istraživanje "Tko sve i kako pritišće novinare i novinarke: od političara do oglašivača", u kojemu se insajderski istražuju pritisci i cenzura u novinarskim redakcijama različitih medija na nacionalnoj razini; konkretni mehanizmi pritisaka i modela (auto)cenzure. Inzistiranje na zdravijem medijskom okolišu, pretpostavka je zdravijeg društva - imperativ je sačuvati i osnažiti profesionalno novinarstvo kao javnu uslugu koja egzistira u nezdravom odnosu s komercijalizmom, marketingom i političkim pritiscima; digitalne platforme ne smanjuju te probleme, nego ih sve više zaoštravaju (i) alatima umjetne inteligencije.

Rješenje je u inicijativama koje dolaze iz profesionalnih i akademskih dijelova društva poput recimo danskog primjera “konstruktivnog novinarstva”, čija je ishodišna premisa da profesionalno novinarstvo treba mijenjati “iznutra” kako bi činjeničnim, a ne interpretativnim načinom izvještavanja osnažilo glas zajednice; za razliku od aktualne medijske klime koja obeshrabruje publiku crnim, žutim i ružičastim pristupima te se posljedično suočava s njezinim stvarnim ili mentalnim exitom. Moj je dojam stoga da živimo u vremenu svemoćno nemoćnih medija.
(D.J.){embed_infobox_gray}258509{/embed_infobox_gray}