Izbori su prošli i sad smo u postizbornoj fazi formiranja novog saziva Sabora i nove vlade. Kakva bi bila ocjena medija koji su to sve pratili i još uvijek prate, je li dominirao senzacionalizam, žutilo, crnilo... ili je bilo više objektivnog izvještavanja i prezentiranja svega što se zbivalo i što se zbiva - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gorana Vojkovića, komentatora sa Sveučiišta Sjever.

- Svojevremeno je u jednoj staroj epizodi Večernje škole Željko Pervan rekao otprilike: "Ako imaš papige, kupuješ im hranu za papige, ne za hrčke." Mediji pišu, mediji objavljuju ono što publika čita ili gleda.

Ako imamo jako površnu i prljavu kampanju, ako je politička kampanja osobno vrijeđanje, a umjesto programa nudi se kreveljenje na TikToku i obrađene slike na Instagramu - onda je teško očekivati od medija da se bave analizama poreznih programa stranaka (koji uglavnom i ne postoje) ili gospodarskim programima, koji se svode na parole iz Alan Forda, ono, bit ćete mladi, lijepi i visoki.

Mediji prate ono što političari govore i kako se ponašaju. A političari su uvelike shvatili da smo duboki zašli u ono što se zove "doživljajna ekonomija" ili "društvo snova", o čemu često priča edukator i astronom Korado Korlević u izvrsnoj emisiji Radija Pula Explora. U svijetu društva snova bitan je dojam, bitno je da se dobro osjećate, bitno je da čujete ono što volite, a ne ono što je istina. Onda prolazi baš sve - možete istovremeno pričati kako ćete smanjiti poreze i povećati državne transfere, makar je jasno da jedno i drugo ne idu zajedno. Birače sve manje zanimaju podatci i analize, vole čuti ono što će potvrditi njihove stavove. Istina je ono što im odgovara ili eventualno ono što dolazi od ljudi kojima osobno vjeruju. Mediji su u ovoj kampanji prenosili sve, no mediji nisu krivi ako se političari ne bore idejama i programima, nego doskočicama i osobnim uvredama.

Zanimljivo je primijetiti da su se neki elektronički mediji prilagodili novom svijetu društva snova angažiranjem stalnih komentatora - time stvaraju svoje ljude od povjerenja, nekoga tko se pojavljuje svaki dan s razmišljanjima i analizama, i može se približiti gledatelju ili slušatelju. Ljudi se, nakon što bolje upoznaju komentatora, mogu identificirati s njime. Mediji grade svoje ljude od povjerenja. To je zanimljiv put.

Vratimo se na konkretnu situaciju vezanu uz komunikaciju. Retorika prije izbora i retorika nakon izbora, sličnosti i razlike?

- Kao što znamo, jedno je predizborna retorika, drugo je poslijeizborna. Vidimo to uostalom i po upravo dogovorenoj koaliciji HDZ-DP. Prije mjesec dana govorili su jedni o drugima što su već govorili, danas zajednički slažu vladu.

Puno toga se događa, vijesti se stalno izmjenjuju, ljudi zaborave što je bilo i političari te timovi iza političara to dobro znaju. Nakon mjesec dana nitko se više gotovo i ne sjeća što je tko govorio u kampanji. Na jesen ćete morati, ako pišete o tome, podsjećati čitatelje kako su se međusobno nazivali HDZ i DP tijekom kampanje.

Ljudi se u preobilju informacija teško snalaze. Vidjet ćemo, kako će stasati nove generacije, navikle na ovaj vrli novi svijet optičkih mreža, kako će one funkcionirati. No za sada - ljudi pamte jako kratko, nove informacije istisnu stare u nekoliko dana. Koliko danas traje velika politička afera? Dva-tri dana.

S obzirom na sve što se zbiva, hoće li uloga i važnost društvenih mreža u superizbornoj godini biti još izraženija?

- Društvene mreže mogu puno, ali i ovi izbori pokazuju da ne mogu sve. Društvene mreže, kao i sve drugo, imaju i svoju pozitivnu i svoju negativnu ulogu. Pozitivna je naravno povezivanje ljudi i neposrednost komunikacije, gdje se možete svom političaru osobno obratiti. Negativno je što generiraju sukobe i svađe - znamo da su prije nekoliko godina algoritmi promijenjeni tako da generiraju više sukoba i negativnih emocija, jer to drži više ljude pred ekranom. Kada uđete u sukob, kada uđete u emotivni nastup, kada uđete u svađu - duže ćete biti online, a to znači da ćete gledati i više reklama. A reklame su ono što se prodaje i od čega društvene mreže žive.

Dio političara je zahvatila i ljubav prema lajkovima, pa svaki dan nešto izvode, nešto pišu, samo da dobiju lajkove. Bilo da stalno mijenjaju stavove, bilo da prelaze na nove teme ili se jednostavno glupiraju, sve samo kako bi dobili lajkove. Ali zaboravljaju jedno - lajkovi nisu glasovi. Postoji nekoliko političara koji nastupaju primarno preko društvenih mreža, ali postotak glasača koje možete tako dobiti je ograničen. Ne možete kao stranka tako postati relevantni.

Konkretno, protekli parlamentarni izbori pokazali su da društvene mreže ne mogu zamijeniti rad na terenu i podružnice na terenu. Zato su i HDZ i Domovinski pokret bili uspješni - obje stranke jako se oslanjaju na organizaciju na terenu. Za uspješnu stranačku kampanju na nacionalnoj razini i dalje morate doći do svakog sela, svakog kafića i svakog dobrovoljnoga vatrogasnog društva. To je težak terenski rad, ali donosi rezultat. Oni koji su mislili da to mogu zamijeniti pisanjem po internetu, filmićima na TikToku i fotografijama na Instagramu te plakatima gdje izgledaju 20 godina mlađi - nisu baš bili uspješni. Nema političke pobjede ako niste na terenu.

Možemo li kao društvo, uključujući i politiku, konačno normalno komunicirati, bez mržnje, prozivanja, podmetanja... Vaš završni komentar?

- Komunikacija se uči. Dodatno, društvene mreže, koje pružaju određenu poluanonimnost (jer se, ako treba, može doći do osoba iza lažnih profila) izbacuju najgore od ljudi. Izbacuju nezadovoljstvo, frustracije, svašta, ljudi kažu online ono što stvarno ne bi rekli - i ne zaboravimo, nekoliko postotaka ljudi tu radi jako puno buke. Ako nešto napišete i sto ljudi se slaže i čak uživa u tekstu, a pet ljudi se ne slaže - tih pet će napisati više komentara od onih sto. Upravo zbog toga društvene mreže često daju previše crnu sliku o društvu. Ima tu i zabavnih situacija, ima ljudi koji zbog nekih razloga mrze neke portale, te sjede satima i negativno komentiraju, čime samo na tražilicama podižu rejting i čitanost tog portala, a time i zaradu samog portala od reklama. Doslovno, ljudi troše sate kako bi nekome koga mrze donijeli više novca.

Rasprava argumentima, retorika..., to bi danas trebalo puno više učiti u školi, umjesto hrpe podataka do kojih ionako dođemo u nekoliko sekundi. Trebali bi se u jačanje kulture dijaloga uključiti svi, ne samo politika i udruge. Evo, Katolička Crkva bi prva trebala više govoriti protiv govora mržnje online i općenito protiv mržnje u društvu. Ako želi biti moralni autoritet društva, što je u Hrvata Katolička Crkva bila stoljećima, onda bi trebala više govoriti kako mržnja, bilo kakva, nije prihvatljiva. Mi imamo problem uništavanja vezivnog tkiva društva i svi koji su na bilo koji način čimbenik u društvu, ne samo politika, nego i školstvo, i akademija, i Crkva, i udruge, trebaju toga biti svjesni. Trebaju vraćati to vezivno tkivo društva, bez toga nema uspješne zajednice.

Naravno na kraju ostaje i odgovornost političara - ako sa samog vrha politike čujemo mržnju, čujemo podmetanja, čujemo osobne uvrede - kada to čujemo od onih koji su u javnom prostoru, ne može se očekivati da se građani drukčije ponašaju. Tako da kreatorima politike mogu samo poručiti - noblesse oblige, plemstvo obvezuje, odnosno u današnjem smislu - pripadnost društvenoj eliti donosi obveze i odgovornost. (D.J.)