A tamo čudesni gradić Veliko Trnovo. I baš kad pomislim da sam vidio dovoljno, pojavi se neki gradić koji, dok sam živ, moram posjetiti, malo patetike novinarima na početku teksta dobro dođe. Dok mnogi naši zemljaci dobro poznaju izreku s "bugarskom skupštinom", koja se, navodno, često raspadala, velika većina drugih sjeća se Crnog mora i socijalističkih ljetovanja na bugarskim plažama poput Zlatnih pijesaka u blizini Varne ili Pomorija na gornjem kraju zaljeva Burgas.

Usred ničega

Išlo se sa sindikatima iz cijele Jugoslavije, a bilo je jeftino, besplatno, štogod. I tamo su nastajale prve ljubavi, nekad i druge, one obećane su, sjećaju se sudionici, u kraju bogatom raslinjem rasturane kao bugarska skupština, ta simpatična komunistička vremena s mirisom jeftinih bugarskih napolitanki i čubrice, začinske biljke karakteristične za bugarsku kuhinju, a običnim smrtnicima koji nemaju putne isprave - nepoznate. I sve mi se čini da su Bugarke i Bugari ljudi bez osmijeha. U pekarnicu sam otišao kupiti banicu, nešto slično našem minijaturnom bureku sa sirom, a prodavačica je bila toliko ozbiljna da sam izišavši iz radnje ostao zabezeknut upitavši se jesam li posjetio trgovinu pogrebnih usluga ili ured za prihvat izbjeglica u Mađarskoj. I onda sam se naviknuo, pa mi je sada svejedno je l' netko u Bugarskoj ljubazan ili ne, više pazim na svoje zdravlje nego na zdravlje drugih, a ako se malo smijete, jer smijeh produžuje život, dijagnoza i rani susret s nebesima je, navodno, zajamčen. Zato se stalno smijem! Jeftini me Ryanair za trinaest eura prevezao od Zagreba do Sofije, a onda sam nakon popodnevne vožnje metroom završio na mrklom autobusnom kolodvoru Serdika. Pristojan je i novije gradnje, ima puno aparata za kavu (Bugari je obožavaju i piju stoput dnevno, a cijene na automatima variraju od 80 stotinki do leva), a i bankomat njihove poštanske banke te neke trgovinice grickalicama i putnim potrepštinama. Putovanje dugo tri sata i 220 kilometara kompanijom Biomet (autobusi su im suvremeniji nego firme Krstić) od Sofije do Velikog Trnova stoji 25 leva, ili 12,50 eura. Naravno da me autobus nakon pola noći istovario u poznatom motivu jedne od pjesama Meri Cetinić, u predgrađu. Simpatična me Bugarka u toj mrkloj tami, ali dobro se nazirala njezina maslinasta minica, pokazalo se – finog turskog tkanja, shvativši moju zbunjenost jer nas je autobus ostavio praktično usred ničega, zapitala trebam li možda taksi, a što nisam zanijekao. Već ujutro sam počeo obilazak povijesne prijestolnice Drugog Bugarskog Carstva (od 1185. do 1393.), koja leži na tri brda, Carevcu, Trapezici i Svetoj gori, a između protječe rijeka Jantra. Od Osmanlija je grad oslobođen 1877., a već dvije godine poslije u njemu je donesen prvi bugarski ustav, koji se nalazi u zgradi Glavnog gradskog muzeja. U crkvi sv. četrdeset mučenika 1908. proglašena je potpuna neovisnost Bugarske, a u istoj je crkvi 1236. pokopan srpski svetac sv. Sava. Grob je prazan jer su njegove mošti (ostatci svetaca) na jedvite jade vraćene Srbiji nakon što se bugarskom caru Ivanu Asenu II. u snu javio sam Sava!?

SLOBODAN KADIĆ

Ako volite crkve...

Ako volite crkve, Trnovo je praznik za vas, ima ih na desetke, samo što je problem brdovit teren, pa sam pokleknuo već nakon obilaska nekoliko njih, osim gore spomenute i crkve sv. Demetrija Solunskog te sv. Petra i Pavla. Ali najviše me se dojmila utvrda Carevec. Za crkve je potrebno kupiti ulaznicu po cijeni od 10 leva po crkvi ili od 40 leva za gotovo sve. Za utvrdu Carevec ulaznica je 15 leva (7,5 eura), može se kupiti online, ali ne vidim razloga za gubljenje vremena jer je cijena ista kao i na blagajni. Na Carevcu sam se dobro nahodao, pogled na okolicu je prekrasan, bujna priroda u proljeće je fascinantna, a crkvica na vrhu brda epohalna. Svakako preporučujem izlet, ponesite laganu obuću jer se treba dosta penjati, a na vrhu se može popiti kava i ostale slatke radosti, kao i uvijek u životu kad dođete do završne točke. Turisti su nekad bili Istočni Nijemci, a sada najviše dolaze Rumunji i Srbi (zbog sveca). Bugarska više nije jeftina zemlja, pa prije puta dobro oslobodite kreditne limite. Putovanje sam nastavio vlakom prema Varni. Tradicionalno, vlak je bio trošan, ali me odmah sjetio na žalosne i plave hrvatske šinobuse. Dok sam napuštao grad, u daljini su se nazirala svjetla živahnog grada, kockarnica i kasina, a zvona su zvala na počinak. Bila jednom jedna Bugarska...