Je li mudro postavljati visoke ciljeve na početku godine s obzirom na to da ih većina uglavnom ne ostvari? Pitanje je to koje zaokuplja mnoge, i nas odrasle i one puno mlađe. Djeca danas kao nikada prije sama sebi, uz podršku odraslih, nameću brojne ciljeve ili imperative, koji ih na kraju samo gurnu preko ruba. Često sve završi onako kako to nismo planirali na početku godine, ponekad i tragično.

Nedavno mi je jedan dobar znanac rekao kako je svojim roditeljima najzahvalniji na tome što su mu dali pravo na izbor, od škole do nekih drugih životnih putanja, nisu ga sputavali u nekim željama iako su možda bili i drukčijeg mišljenja, pustili su mu da sam shvati što želi, i pri tome sa strane čekali ako zatreba pomoći. Nekada je dijete imalo veću slobodu da može istraživati svijet oko sebe, nisu ih roditeljski strahovi ograničavali da shvate što zapravo mogu, čemu teže i što ih doista zanima. Danas se svi pitamo zašto su djeca drukčija, što se dogodilo da će nam škole uskoro izgledati kao zatvori, a ne kao mjesta radosti i sinonim za bezbrižnost, prve ljubavi, simpatije, druženja, prijateljstvo, uspjehe i neuspjehe... Dogodili smo se mi, odrasli, koji smo zaboravili na to što zapravo znači biti dijete. Djetinjstvo je oduvijek bilo sinonim za nešto nježno, neuprljano, emotivno, drago, nešto što donosi sreću, nešto što čuvamo kao zalog sreće kada odrastemo, jer smo u djetinjstvu bili najsretniji i najbezbrižniji. U današnje je vrijeme djeci to oduzeto, koliko god si svi oko toga lažemo, današnja su djeca sa svim svojim problemima produkt nas odraslih. Loše utječemo na zdrav dječji odgoj, razvoj, odrastanje, uhvatili smo se instantnih rješenja koja su se odavno pokazala promašenima u drugim državama. Odlučili smo djeci dati pravo na "samoodgajanje" i pri tome ne shvaćamo koliko je to bilo pogrešno. Dijete nema instrumente samokontrole, nema ni regulatore kojima može znati iskontrolirati svoje emocije, misli, postupke... Zato smo mi odrasli, roditelji, odgojitelji, učitelji, profesori, susjedi, bake, djedovi, rodbina i svi drugi uključeni u to da upozorimo dijete na to kada treba stati na kočnicu, a kada dati gas. Pogriješili smo kada smo zaboravili da dijete to nije u stanju ne zato što je "glupo", nego zato što nema mogućnost samokontrole da u nekim stvarima može samo o sebi odlučivati ili samo sebe odgajati.

Možda bi bilo dobro ponovno sve upozoriti na potrebu za onom narodnom koja kaže da za odgoj djeteta treba cijelo selo (dodajem: a ne internet). Donose se neka pravila a da se pritom ne razmišlja o tome je li to u praksi za dijete uopće pogodno. Nisam sretna zbog toga što u 21. stoljeću smatramo da smo uspjeli poboljšati položaj djece tako što smo im u škole doveli čuvare, zaštitare, što djeca u školi više nisu slobodna i bezbrižna, kao ni njihovi učitelji. Ne smatram da je aktualna odluka loša, naprotiv, očito je u vremenima u kojima živimo, nažalost, opravdana, ali ključno je pitanje kako smo se kao društvo doveli do toga. I je li to rješenje koje će omogućiti da se osjećamo sigurnima i mi i naša djeca?

Koliko god me znaju kritizirati da sam često dosta "negativna ili pesimistična" u svojim izjavama, ipak ću reći kako, kada se radi o pojedinačnim situacijama, mi u konačnici kaznimo svu djecu, i onu "rizičnu" i onu koja to nisu. Zašto? Zato što će posljedice višegodišnjeg zanemarivanja dječjih odgojnih i pedagoških potreba osjećati sva djeca, koja će vrijeme provoditi kao ja prije 30 i nešto godina u Americi, u školi pod osiguranjem, što mi, dobro se sjećam, uopće nije bilo ugodno znajući da je razlog tome činjenica da se nešto loše može dogoditi. U školi! Prije toga, dok sam bila u školi u Metkoviću, jedini izvor stresa bio mi je susret s majkom, koja je radila u blizini škole, jer bi tada vidjela da sam opet posudila neki njezin komad odjeće iz ormara bez pitanja.

Dakle, prevencija je bit svega, jer "gašenje požara" ogoli našu stvarnost i upozorava nas na to da ćemo, koliko god zaštitara postavili i koliko god protokola donijeli, svi i dalje osjećati knedlu u grlu, imati taj osjećaj straha i nesigurnosti, strepnje za svoje dijete. Pritom mi se čini da se danas svi nekako bojimo jedni drugih i da se premalo trudimo biti bolji prema sebi i prema drugima oko sebe.

Nisam najpametnija u puno stvari, međutim godinama sam dio sustava koji se skrbi o djeci i mogu točno prepoznati kada je sve otišlo u smjeru u kojemu nismo mogli vjerovati da ćemo ići i kamo će nas to odvesti. Onog trenutka kad smo odlučili smanjiti ulogu roditelja (dobrih i požrtvovanih) i pustili da nam djecu odgajaju interneti, mediji, društvene mreže i slične druge okolnosti, zapravo smo oslabili ulogu onih koji su često jedini mogli i znali prepoznati sve slabosti i potencijale svog djeteta. S druge strane, popuštali smo onim roditeljima koji se olako upleću u rad profesora, liječnika, nastavnika, učitelja i ostalih koji se skrbe o djeci i na taj smo način doveli do "defenzivnog učitelja" i "defenzivnog liječnika" koji je shvatio da je borba s vjetrenjačama ili agresivnim roditeljima često još jedna izgubljena bitka. Nažalost, gubitak je uvijek na strani djeteta. I onog koje je zlostavljano, ali i onog koje nastupa iz pozicije zlostavljača. Zašto? Zato što smo ih mi odrasli svojim nečinjenjem ili nemarom doveli do toga. n