Reći će se da život jednostavno nije pošten. Evo. Netko je visok, netko nizak, netko osobito darovit u školi i na studiju, a netko baš i nije. Netko ima sjajne roditelje, a netko baš i ne ili je bez roditelja. Netko ima sjajne uvjete za školovanje i napredak, a netko uopće nema. I onda se može dogoditi najgorči od svih grijeha: zavist. Jednostavno me ispunja gorčinom i žuči činjenica da je moj bližnji uspješniji ili bolji na bilo koji način. To me muči, to me progoni i potiho u sebi želim da on ne uspije.

A to je dvostruka ludost. Prvo, obraćajući pretjeranu pozornost na sposobnost i uspjeh drugoga ne vidim drukčijih, a ipak prekrasnih darova koje je meni Bog dao. Na primjer, ako su mi djeca zdrava, nije li to nemjerljivo? A kakvih li tek običnih, a ipak vrijednih ljudskih osobina i darova imam! Možda nisu prepoznate i priznate, ali ja znam koliko u svojim – i Božjim! – očima vrijedim. Drugo, zavideći drugome ja sebi oduzimam životnu radost. Umjesto da zavidim bližnjemu što je mogao ljetovati na moru, mogu se jednostavno radovati što sam mogao ići na Dravu, na pecanje, što sam mogao počastiti kumove i susjede u svome domu, što sam odmor mogao iskoristiti na druge, manje glamurozne načine...

Upravo zbog takvih naših napasti Isus govori prispodobu o domaćinu koji dogovorenu pravednu plaću daje nadničaru koji je cijeli dan radio, ali isti iznos daje i onome koji je puno manje radio. Isus hoće reći da Bog gleda drukčije nego mi ljudi. Ne možemo dokučiti njegove putove, ali – kao kršćani – vjerujemo da Bog svakog čovjeka jednako voli, ali da u isto vrijeme svakome čovjeku određuje njegov vlastiti put.

Veli Isus na kraju: “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.” Ne stavlja Bog nas na posljednje mjesto. To mi sami činimo. Kako? Jednostavno. Ako je Bog sama strpljivost, dobrota, praštanje, milosrđe, ljubav, što mislim, gdje ću se smjestiti ja ako uporno budem zavidan, srdit, samodopadan i samodostatan? Bogu s desne strane? Ne zaboravimo: zavist, žučljivost, oholost čine čovjeka nesretnim, nemirnim, jadnim i bijednim. Naprotiv, kada čovjek ima veselo Božje srce, kad se čovjek u jednostavnosti srca zna radovati Božjim darovima, kad se čovjek raduje i vlastitom i tuđem napretku, onda je miran, sretan, zadovoljan, jer zna da je ljubljen od Boga i da ljubav koja se iz čovjekova srca prelijeva oplemenjuje ponajprije ljubitelja, a onda i ljubljenoga.