Područje je njezina rada kemija (nano)materijala. Proučava polikristalne perovskitne spojeve, njihova električna i magnetska svojstva, te ih sintetizira u nanokristalnom obliku. Istražuje njihovu strukturu i defekte nastale kao rezultat smanjenja veličine kristalita, proučava im električna i magnetska svojstva te, naposljetku, poveznicu strukture i istraženih svojstava. Čini se komplicirano, no ne brinite se, sve će nam razumljivim jezikom objasniti znanstvenica sa Sveučilišta J. J. Strossmayera, dr. sc. Jelena Kojčinović.

Trenutno ste na poziciji višeg asistenta na Odjelu za kemiju, nedavno ste i doktorirali. I dalje se educirate. Zbog čega kemija?

- To mi pitanje redovito svi postavljaju jer većina ljudi zazire od kemije. Vjerovali ili ne, nije to bila prvotna i jedina stvar koja me zanimala. Uz nju me zanimala i anglistika i komparativna književnost te molekularna biologija. No kemija je nešto što mi je oduvijek išlo od ruke i otvaralo mi vrata u nepoznat svijet koji nas okružuje. Također, to je deficitarno zanimanje, stoga sam vjerovala da mi bavljenje ovim područjem može olakšati traženje posla. Kemija je poput beskonačne slagalice u kojoj svakim sastavljenim dijelom dobijete novi trag koji vas upućuje u kojem smjeru krenuti.

Bavite se zanimljivim područjem znanstvenog rada. Možete li nam približiti i pojasniti vaš rad?

- Moje je područje rada anorganska kemija, odnosno kemija materijala. Svjesni smo da je u današnje vrijeme trend razvoj tehnologije i minijaturizacija uređaja. Tijekom izrade doktorske disertacije provodila sam istraživanje o tome što se događa s materijalima kada im smanjite dimenzije i kako se mogu poboljšati neka njihova svojstva koja su nam bitna. Svojstva se materijala mijenjaju kada im smanjite dimenzije, te im morate istražiti ograničenja prije implementacije u model nekog uređaja, kao što su nanogeneratori.

Što je znanstveni cilj dizajna spomenutih nanogeneratora?

- Triboelektrični nanogeneratori, koje smo mi u suradnji s kolegama iz Južne Koreje dizajnirali, nisu ništa drugo nego pretvarači mehaničke energije u električnu. Jasnije rečeno, naši mobiteli na dodir rade upravo na tom principu, naš mehanički dodir pretvaraju u električni impuls koji mi vidimo na ekranu. Teorijski, ako bi se mehanička energija mogla pohraniti u jednom takvom nanogeneratoru, on bi se mogao koristiti kao punjač za mobitel, laptop i slično. Primjerice, hodanjem bismo mogli puniti telefon dok slušamo neku glazbu.

Čini se zanimljivim, možete li predvidjeti budućnost takvih nanomaterijala?

- Iako se ne čini tako, ovo je dosta široko područje i zahtijeva još istraživanja prije stvarne primjene. Tijekom godina uvijek se javljaju novi trendovi, tako da određena područja istraživanja padnu u zaborav. Primjerice, neko su vrijeme hit bile gorivne ćelije, no u današnje su ih vrijeme zamijenile baterije. Tako da, znanost je nepredvidljiva i teško je reći hoće li istraživanje ovakvih nanomaterijala dosegnuti svoj vrhunac ili će ih zamijeniti neka druga verzija.

U seriji Teorija velikog praska posao je znanstvenika da istražuju i promišljaju, imaju za to znatna sredstva i druga ulaganja u njih. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

- To mi je jedna od omiljenih serija! Jedan od razloga je upravo to što prikazuju neke teškoće s kojima se znanstvenik susreće, a to je najčešće nesigurna akademska pozicija i nedostatna financijska sredstva. Iako su u SAD-u znanstvenici u nepovoljnijoj poziciji, jer moraju konstantno raditi kako bi ih sveučilište zadržalo, njihova sveučilišta imaju puno veća sredstva za rad. U Hrvatskoj imamo situaciju da je većina industrije i znanstvenih instituta centralizirana prema Zagrebu, što je jako loše. Situacija je bolja nego prije nekoliko godina, jer danas na osječkom sveučilištu imate puno veći broj nacionalnih, ali i EU projekata kojima uspijete prikupiti sredstva za nabavu nužne opreme te zapošljavanje potrebne radne snage. Ipak, i pokraj svega toga, mislim da bi se svakako trebala povećati ulaganja u naš dio Hrvatske u svim sektorima jer imamo puno toga za ponuditi.

Vjerujem da zbog navedenog vaš znanstveni rad uvelike ovisi o međunarodnim suradnjama?

- Naravno, kada nešto nemate u matičnoj instituciji, morate se snalaziti. Toga je bio svjestan i moj mentor, prof. dr. sc. Igor Đerđ, koji me je i slao na brojne edukacije i stručna usavršavanja u inozemstvu kako bismo mogli bar djelomice držati korak s postojećim trendovima u znanosti. Tako sam u više navrata boravila na sveučilištima u Giessenu, Ljubljani, Darmstadtu te sudjelovala na ljetnim školama održavanim u Italiji i Mađarskoj. Nisam bila ni svjesna koliko toga mogu napraviti dok nisam došla u jedno takvo okruženje i svakako preporučujem to svima koji se žele baviti ovim poslom.

Dobitnica ste i nacionalne stipendije "Za žene u znanosti".

- Ta se stipendija u Hrvatskoj već 17 godina jednom godišnje dodjeljuje četirima mladim znanstvenicama (do 35 godina) u završnoj fazi izrade doktorske disertacije, iz područja prirodnih i biotehničkih znanosti, biomedicine i zdravstva te interdisciplinarnog područja. Ja sam ju dobila 2021. godine, kada sam bila najmlađa dobitnica. To mi je dalo vjetar u leđa i pokazalo da se vrijedi truditi oko nečeg što volite, te da će to kad-tad biti prepoznato. Do sada sam treća dobitnica iz Osijeka, prije mene su ju dobile dvije kolegice s Medicinskog fakulteta (2019. i 2020. godine). Nadam se da će se taj broj u budućnosti povećati.

Koliko vama osobno znači ulazak u laboratorij i rad na projektima. Što kada eksperiment pođe po krivu, što kada teče u dobrom smjeru?

- Iskreno, rad u laboratoriju na projektima i rad sa studentima diplomandima na njihovim diplomskim radovima dvije su mi najdraže stvari u mom poslu. Sve što imam u laboratoriju mogu iskoristiti za provedbu svojih ideja. U znanosti ne postoji eksperiment koji je krenuo po krivu, osim ako nešto ne razbijete ili zapalite. Eksperiment može krenuti u očekivanom ili neočekivanom smjeru, a nama je i negativan rezultat - rezultat, te nas upućuje da pokušamo nešto drugo.



Imaju li nanogeneratori budućnost i u poljoprivredi?

- U poljoprivredi se općenito jako naporno radi, dakle, imate puno mehaničke energije koju možete iskoristiti. Također, poljoprivredni su strojevi sve moderniji i prilagođeniji potrebama tržišta. No moramo biti svjesni da modernizacijom ti strojevi postaju sve skuplji, ne samo za kupnju nego i za održavanje, a poljoprivrednici često nemaju toliko financijskih sredstava.

Pitam vas to jer ste dijete sela, i danas živite na selu, a vaš se suprug bavi ratarstvom. Kakav je danas život u ruralnim područjima?

- Danas je trend iseljavanje iz ruralnih područja, bar u Hrvatskoj, jer ljudi idu trbuhom za kruhom. Ako imate posao u gradu, morate imati i automobil, a nekad i više njih, ovisno o broju članova obitelji. To zahtijeva dodatne troškove. Ako imate obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, to zahtijeva svakodnevan rad, a prihodi su nesigurni jer ovise o vremenskim prilikama i cijenama sirovina. Unatoč svemu tome, ne bih mijenjala život na selu za život u gradu. Na selu sam svoja na svome.

Opušta vas glačanje i usisavanje, a ljubav prema knjizi razvili ste još kao djevojčica. Što uz znanstvenu literaturu čitate danas?

- Odmalena sam razvila ljubav prema knjigama, poglavito zbog toga što vam dopuštaju da radnju i likove razvijate na svoj način. Također, kada ih čitate u ranoj dob, i razumijevate ih drukčije nego u kasnijoj dobi. Zbog toga se danas pokušavam vratiti klasicima svjetske literature koje sam čitala za lektire, uključujući Camusa, Andrića, Selimovića, Dostojevskog i druge. Ljubiteljica sam i znanstvene fantastike, tako da povremeno i to čitam kada se želim isključiti i opustiti.