Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Najvažnije je djetetovo pravo na dobar odgoj
Datum objave: 29. prosinca, 2023.

Završiti 230. kolumnu na kraju 2023. godine, koja je bila više nego posebna, bar meni, ali i brojnim meni poznatim ljudima, ispao je umnogome teži posao nego što sam mislila. Znate onaj osjećaj kada krenete pisati i u glavi imate velik broj različitih misli da ne znate što biste zapravo odabrali.



Treba li uopće raditi neki rezime godine koju smo preživjeli i treba li u svakoj godini analizirati što je bilo dobro, a što nije? Je li važno od prvog dana godine koja ulazi u naše živote sastavljati popis onoga što nam svakako u toj godini treba biti prioritetom? Da vam pravo kažem, meni je dosadilo imati stalno neke imperative i prioritete, jer na kraju gotovo sve za što sam mislila da je važno, ispalo je nevažno, a ono što mi se činilo sitnim i sporednim, u konačnici je završilo kao bitno i veliko. Jedino što mogu uvijek zaključiti, na kraju baš svake godine, jest da je nekako sve manje stvari za koje se brinem kao da su najvažnije na svijetu (iako i prije mnoge nisu zapravo bile takve).

No uhvatim se za glavu zbog spoznaje kako vrijeme leti. Čini mi se da, kada netko kaže da je prošlo pet godina od nekog događaja, proletjelo je kao da je riječ o tek nekoliko mjeseci. Tempo života je nemilosrdan, život nije lak, ljudi su uglavnom nezadovoljni, djeca su mahom neodgojena ili zanemarena, a u tom veliku ulogu, da ne kažem krivnju, ima društvo u cjelini. Naime, nikako da već jednom shvatimo da dijete ne može odgajati roditelja i da dijete ne može imati sva prava, a roditelj samo pravo da ga služi. Ni sami ne znamo što zapravo želimo, i upravo zbog toga smo se cijelu godinu zgražali ponašanjima mladih, njihovim djelima, ili bolje reći nedjelima, mladima kao počiniteljima vrlo ozbiljnih radnji, pa čak i ubojstava, djece koja su sklona olako se potući, udariti, napasti, iscipelariti, djece i mladih koji svako malo dignu ruku na roditelje, profesore, učitelje, bilo koga tko ih pokuša upozoriti na to da su prešli granice normalnog i prihvatljivog ponašanja. Očito je problem upravo u tome - gdje je za njih uopće granica prihvatljivoga? Društvo je, prema mom mišljenju, agresivnim promicanjem njihovih prava, naslanjajući se na tzv. moderna društva, odnosno iskustva drugih zemalja, dovelo do toga da svi koji su u kontaktu s djecom i mladima zapravo postali njihovim taocima i - boje ih se. Upravo zbog toga što posljednje tri godine uporno u svojoj kolumni detektiram slabosti i nedostatke sustava skrbi o mladima, koje bi trebalo hitno mijenjati, i svoju ću posljednju ovogodišnju kolumnu posvetiti upravo tom problemu.

Pobrkali smo lončiće, i umjesto da učimo djecu ponajprije odnosu prema radu, prema sebi i drugima, učimo ih empatiji, radišnosti, etici i toleranciji, kao načinu na koji mogu saslušati i uvažiti sugovornika i pri tome znati obraniti svoje mišljenje, mi ih učimo kako da na agresivan način uzmu sve što žele i pri tome uglavnom ne snose odgovornost. Odgovornost, naime, snosi roditelj. A zašto bi, zaboga, tom roditelju bio krimen ako pokušava djetetu smanjiti vrijeme uz mobitel ili ga tjera da uči, da ide na nastavu, da se vrati na vrijeme kući iz izlaska, kada želi spriječiti dijete da uzima od lokalnih dilera drogu, da pije alkohol, puši cigarete... Taj roditelj, ako imalo povisi ton na svoje dijete ili ga pokuša na bilo koji način upozoriti da ga devijantno ponašanje vodi u propast, e tog roditelja znaju kazniti, a njegovu djetetu dati pravo da se uzdigne iznad roditeljskog autoriteta. Prema tom modelu onda to dijete ne poštuje ni druge autorite, primjerice nastavnike, oni mu ne mogu ništa ako ih pljune, udari, razbije nešto... Roditelj stoji sa strane, strepi, nemoćan. Moć je u rukama djeteta koje se tako uči da je u redu unositi se u lice profesorima, učiteljima, susjedima, da je sasvim u redu pljunuti policajca u noćnim ophodnjama, nama, liječnicima, u dežurstvu izreći salvu uvreda koje ne možete niti zamisliti, i pri tome nam jasno daju do znanja: "Ništa mi ne možete!" Ispada da smo svi mi - od roditelja, preko nastavnika, do stručnjaka u sustavu skrbi "uslužna djelatnost djeci".

Da si ne lažemo, posljednjih desetak godina intenzivnije, ali i puno ranije u manjem opsegu, odgajati male tirane metodom "dijete treba pustiti samo da se odgaja, a mi ga odrasli samo malo usmjeravamo". A što kada pogriješe, a više ih ne možemo vratiti na pravi put? Pa još nemamo pravo obraniti se kada smo metom njihova agresivnog, bezobraznog i često i vrlo okrutnog ponašanja. Debelo smo pogriješili! Upropaštena su mnoga djeca i mladi ljudi kad u odgoju nisu dobili sve ono što su trebali, između ostalog i poštovanje autoriteta.

Dakle, svaki put kada upiremo prstom na djecu, zapravo trebamo na nas odrasle. Ne na sve, jer nisu svi odrasli i sva djeca isti, no u prosjeku je loše, ispliva to svako malo, pogledajte samo posljednje slučajeve koji su prikazani i u medijima. U 2024. godini vrijeme je za zaokret za 360 stupnjeva, ili ćemo se radije nastaviti čuditi i zgražati nad incidentima na relaciji dijete - odrasli ili odrasli - dijete. Prema mojem mišljenju, najvažnije je pravo djeteta - pravo na dobar odgoj. Omogućimo ga svoj djeci!