Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Najbolje radite za sebe kad (se) volite
Datum objave: 22. prosinca, 2023.

Imam poprilično tema za ovu moju tjednu kolumnu, štoviše, da počnem svakodnevno pratiti crnu kroniku, mislim da bi mi trebalo i puno više i dana kako bih obuhvatila događaje i pojave koji nam kontaminiraju svakodnevicu.



Ipak, nekada je bolje ne tuširati se svaki dan ružnim vijestima i tragičnim situacijama jer, htjeli ili ne, dio toga ne uspijeva se uvijek isprati, pa nas potakne da i sami počnemo razmišljati o tome kako je život težak i stalno smo u strahu da će se nešto loše dogoditi. Svakodnevno sam u kontaktu s mnogim ljudima i svjesna sam koliko je mnogo zabrinutosti, stalne napetosti i iščekivanja samo lošega, kao da dobro uopće ne postoji.

Moja me djeca znaju pitati, zbog brojnih primjera u okruženju ili u medijima i na društvenim mrežama, ima li uopće još stvarno dobrih ljudi i isplati li se biti dobar prema ljudima. Prije sam znala odmah odgovoriti potvrdno i s "nemojte me više pitati takve gluposti". Na isteku ružne godine jučer sam im na isto pitanje ipak odgovorila "da" i moram priznati kako su me gledali začuđeno. Djeca, naime, znaju gledati svijet crno ili bijelo, no ja sam, iako itekako svjesna lošeg u zajednici, ponosna na sebe što sam odlučila da me to neće determinirati. Bit će da moje godine rade u mom interesu, pa nekako to loše i ružno "ekološki zbrinjavam" u podzemne spremnike koje nikada više neću otvoriti. Moj um i moje srce uvijek su spremni za novo. Tko vjeruje u horoskop, reći će da Blizanac nema vremena baviti se prošlim, njegov je duh stalno u potrazi za nečim novim, drukčijim, inspirativnijim, poticajnim. Drugim riječima, to je stvar karaktera i odgoja, težim onom što me mijenja nabolje, obogaćuje, izvlači iz mene kapacitete za koje nisam ni znala da postoje, izaziva me, inspirira me da želim nove stvari...

U prosincu sam često znala doći na tržnicu iz dežurstva po neke sitnice. Tako mi je bilo drago da ljudi koje susrećem govore da čitaju moju kolumnu i da ih poneka podsjeti kako njihovi problemi muče i druge, nisu samo za njih "rezervirani". Da o tome ne čitaju, skrivali bi svoje probleme i mislili da ih nitko ne razumije. Nažalost, mnogi su odavno počeli kriti svoje probleme od okoline, a neki, na drugoj strani, ispiru usta tuđim životima i problemima jer misle kako time svoj čine boljim. Medalja uvijek ima lice i naličje, a kada vam se čini da nečija sjaji mnogo jače nego vaša i da su karte puno bolje podijeljene u tuđu korist, možda biste se iznenadili kada biste maknuli tanku koprenu koja skriva pravu istinu. Vjerujte, malo je kome danas idealno (a i tko određuje što je idealno?), odavno je život prestao biti samo ugodan, no jesmo li za to što prevladavaju neugodnosti zapravo najviše krivi mi sami?

Što se mene tiče, 2024. će biti prva godina mog odraslog života da neću ništa odlučivati unaprijed za sebe. Jednostavno, pustit ću da stvari idu svojim tokom i da život radi svoje. Usmjerit ću se na svoju djecu, na sebe, na ljude koji vole mene i koje ja volim ili na one koji bi mogli ući u taj krug. Drugim riječima, odlučila sam ići srcem, ne gorčinom. Ta gorčina, očaj, mržnja najgore je što možete za sebe učiniti. Najbolje radite za sebe kada (se) volite i poštujete i pri tome dajete priliku ljudima da vam uzvrate. Ne treba ih biti puno, dobrota čini razliku, veliki brojevi na to nemaju utjecaj. Sjetite se, primjerice, kada pečete božićne kolače, mrvica nečeg što dodate u smjesu mimo recepta (a tajnu držite za sebe) čini ih posebnima, prepoznatljivim, vašim.

Ja sam, primjerice, puno toga otpustila u sebi, posebno negativne osjećaje. Nekada umjesto vas život to sve posloži i odradi, treba samo biti strpljiv. Nasmijalo me je neki dan kada mi je netko poslao na Viber fotografiju kako se negdje u supermarketu prodaje "zemlja za groblje". Dakle, sve je na prodaju, pa i smrt. Upravo je zbog toga život kao takav - neprocjenjiv.

Putujem neki dan autobusom kasno navečer, nešto mi se skupilo, pa sam zasuzila. Mislim, takav je mrak da nitko neće vidjeti. Međutim, šmrcnem, udahnem duboko..., a stari gospodin, moj suputnik, vrlo uglađen i tih, okrene se prema meni i kaže: "Djevojčice, jeste li dobro?" Odgovorim da jesam samo mi se, eto, sve nešto skupilo. Usput mu, sad već s osmijehom, kažem kako je jasno da nisam djevojčica, ali mi je zapravo trebala ta gotovo roditeljska gesta pa krenemo razgovarati. Ispriča svoju priču, kaže, putuje sinu u Zagreb, da provedu zajedno blagdane. Prvi mu je Božić bez supruge, još se privikava na to da je nema, nedostaje mu. "Znate, nikamo mi se ne ide, najradije bih bio sam, a onda sam shvatio da sam sebičan i da ni moja supruga ne bi voljela da nisam sa sinom, unucima i snahom. Ona nas je sve okupljala, pa nije u redu da zbog mene propadne ta tradicija", iskren je. Pita me odakle sam ja, koga imam i slično, baš smo se lijepo razumjeli na ljudskoj razini. Iz autobusa sam izišla zahvalna i preporođena. Zašto? Jer me je stari ljubazni gospodin podsjetio na bitno, a to je da i ja putujem svom djetetu, da ću biti s njom, da imam drugo dijete koje mi šalje poruku da me voli, da imam svoje ljude koji i dalje odsrca pitaju kako sam, trebam li što, kada ćemo na kavu. Imam i svoje pacijente koji mi dolaze godinama i zadovoljni su, dijelimo puno toga, hendlamo neke situacije, nekad kroz smijeh, nekad u tuzi, kako to život namjeri. Moj me je suputnik upozorio na to da nemam ni jedan razlog biti nezadovoljna, jer sve što je važno već imam, a za ono što još priželjkujem, imam dovoljno vremena da i ostvarim.Dakle, kada vam se čini da je sve užasno, proći će, kada mislite da je neizdrživo, izdržat ćete. Kada donosite odluke, nikada ne razmišjajte o onom što je bilo, pokušajte misliti na sljedeći način: Što mogu učiniti da (mi) bude bolje?

Vama i vašima, poštovani čitatelji, želim čestit i blagoslovljen Božić. Hvala što me podržavate i inspirirate.