Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Djetetu nikad ne treba tolerirati cigaretu
Datum objave: 15. prosinca, 2023.
Godinama se vode prijepori oko cigareta na psihijatrijskim odjelima, a još se ni struka ni javnost nisu suglasile je li ili nije dobro za psihijatrijske pacijente da puše.

Neću previše ulaziti u dio koji zadire u regulaciju prava odraslih pacijenata da im se omogući konzumacija duhanskih proizvoda, ali ću se dotaknuti "prava djece da puše na odjelima specifičnim za mentalne smetnje". Osobno sam protiv toga da se djeci dopusti da puše cigarete i zgražam se nad slikom klinca od desetak godina koji ima cigaretu u ustima, što se opravdava "njegovom navikom zbog koje mu bude lakše". Nije krivo dijete, kriv je roditelj, koji olako ili čak i poticajno shvaća činjenicu da mu se dijete u tim osjetljivim i nježnim godinama doslovno truje. Djeca se razvijaju do svoje punoljetnosti, neka i duže, pa nikada nisam shvatila poantu prava djeteta da pušenjem cigareta "iz opravdanih razloga" sebi smanjuje mogućnost da može narasti, imati blistav osmijeh i ten, da može uredno i zdravo i kognitivno i intelektualno funkcionirati i da može, prije svega, udahnuti zrak punim i zdravim plućima.

Nikada se nisam slagala sa stavom da im se omogući da puše u bolnicama, ma bilo gdje, jer jednostavno to je zanemarivanje djetetova zdravlja i poticanje ovisničkoga ponašanja. I ruku na srce, degradacija te djece kao "one za koju se ionako nitko ne brine previše". Nema tog znanstveno opravdanog ili stručno opravdanog stava za to da djeci trebamo dopustiti da se kroz duhan, uzimanje nikotina, iscrpljujuće udisanje katrana i sadržaja koji ju samo oslabljuju, a nikako ne osnažuju - koji će nas odrasle rehabilitirati od odgovornosti. Mjesta koja služe za oporavak djece ne bi trebala biti mjesta za dodatno uništavanje ionako već često na razne načine uništene i obezvrijeđene kategorije djece. Osnaživanjem njihova prava da konzumiraju cigarete kao maloljetni daje im se osjećaj da im se i sve ostalo može dopustiti. Ne vide ni problem u marihuani, energetskim pićima, kofeinu na litre, različitim supstancama koje bi im valjda trebale biti nadomjestak za, ponajprije, roditeljski odgoj, a onda i za društveno angažiraniji odnos prema djeci. I među stručnjacima nema jasnog stava, jedni su za zabranu, drugi "zažmire" i puste jer ionako misle "da nema pomoći", i tu je često teško održati ravnotežu. Dugo sam u sustavu i nekad mi se čini da bi bilo najbolje kda bi se čovjek rodio s 25 godina, jer zapravo tek onda imaš šansu da te "život ne prožvače". Naime, kako danas mnogi klinci guraju kroz život, sve je osim pravog života. I svojoj sam djeci dosadila stalnim uspoređivanjem njihova i mog odrastanja, toliko da kada krenem s "ja, kada sam bila vaših godina..." oboje brzinom svjetlosti napustie prostoriju i bestraga nestane. Međutim, kada se malo ohlade, priznaju da je ipak nekada biti dijete imalo veću važnost i značenje. Dijete je nekada imalo prava koja su mu ulijevala osjećaj sigurnosti i poticala ga prema naprijed, a danas se djeci sugeriraju silna prava koja ih u konačnici gurnu bar nekoliko koraka unatrag. Nudi im se da u ranim godinama života uguraju puno toga što ni odrasli ne bi lako izdržali. Neki odrasli misle da su ool ako zažmire na cigarete i alkohol u petom razredu, ako se smiju njihovim pričicama kako su se "napušili" ili kako su tako "pijani i napušeni uspijeli pronaći vrata svog doma". Olako se dopušta djeci da se druže zatvorena u svojim sobama, bez kontrole i nadzora, a onda se roditelji čude i iznenade pozitivnim testom na trudnoću. Najviše se šokiraju izvješćem iz škole, gdje se tek na upisima neki "otrijezne" i shvate kako se novi model modernog odgoja u konačnici poput bumeranga vrati roditelju i(li) djetetu.

Kako se dogodilo da nam je u redu da djeca puše po bolnicama i da se to opravdava izjavama tipa "moraju se malo opustiti" ili "to je jedini način na koji se znaju nositi sa stresom"?

Nije! Stres i pušenje s jedanaest ili dvanaest godina nikako ne bi trebali biti opravdavani, niti bismo mi kao odrasli trebali imati razumijevanja za takve stvari. Uvijek kada radite s djecom, promislite dva ili tri puta "a što da je to vaše dijete". Pravila vrijede za nas odrasle, koliko-toliko većina ih se pridržava i poštuje ih, pa upravo poticanjem djece (namjerno ovdje ističem djece) na neke loše navike, pogrešne načine suočavanja s izazovima života i prešutno odobravanje njihovih različitih rizičnih ponašanja, koja nisu jednokratna, nego, nažalost, često vrlo trajna, u konačnici pogađaju sve nas. Sve je više djece s različitim kroničnim bolestima. Osim toga, zbog hirova roditelja broj necijepljene djece vraća nam davno iskorijenjene bolesti. Također, broj djece nespremne za život gotovo je epidemijski. Zašto?

Zbog toga što danas biti dijete često znači nositi teret, umjesto da je privilegij i radost. Kao da svi nastoje brigu i odgovornost prebaciti onom drugome, pa sam možda danas nekoga i ovom kolumnom razljutila, ali sigurno sam vam dala do znanja da, koliko god u ovo božićno vrijeme često prizivamno humanost, pa i u akcijama za djecu, podsjećam da su u godini još 364 dana i da bi svaki od njih trebao biti Dan djece.

Svako dijete treba živjeti u iskrenom i sigurnom okruženju, gdje će i roditelj, i susjed, i učitelj, i liječnik djetetu reći: “Nije dobro što pušiš, cigarete nisu ni za koga, naročito ne za dijete!”