Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Nemamo nikakvo pravo soliti pamet trećoj dobi
Datum objave: 21. listopada, 2022.

Svojoj smo djeci mi, iznad četrdesete, prema njihovim mjerilima, odavno postali "prestari". Štoviše, nerijetko u poslu čujem od klinaca da su, čim su napunili 18 godina, "preko noći ostarjeli i odjednom im je sve postalo teško". Nije, naravno, tako, kvaka je u tome da mi se tada sa svih strana počne spočitavati kako je vrijeme da preuzmu odgovornost za svoje postupke. I upravo se zbog toga osjećaju starijima nego što realno jesu, a teško je u tim godinama pojmiti kako je pravi život tek pred njima.



Većina ljudi želi živjeti što duže, pa se traže formule kako što duže ostati mlad, ili bar u formi, intelektualnoj i tjelesnoj. Pritom želimo i što duže biti dostupni svojoj djeci, želimo popratiti i uspjehe svojih unuka, njihove diplome, vjenčanja, životne radosti... Želimo osjetiti sve te silnice i sebi potvrditi kako je sve što smo u životu radili, ili htjeli, ipak imalo smisla. Slažem se. Ponekad se, međutim, svima nama čini da je sve što radimo, ili sve što smo učinili, potpuno promašeno, pa ne vidimo razlog čemu se dalje radovati.

Život je oduvijek težak, i koliko god danas ubiremo plodove blagostanja modernog svijeta, svjesni smo da nas tempo života proždire i čini minute i sate kraćima negoli su bili našim roditeljima u našoj dobi. Zašto onda, kada umre netko u devedesetoj, ili stariji, slegnemo ramenima i kažemo kako je to u redu zato što se - dovoljno naživio. Kako znamo što sve stane u nečiji život i je li to bilo "dovoljno"? Olako smo skloni zaključiti kako stariji ljudi ne trebaju liječničku pomoć, "čemu ih operirati kada će ionako uskoro umrijeti", zašto uopće ulagati u starije kada je to "neprofitabilno"? Slažemo ljestvice prema kojima guramo ljude u određene dobne skupine, namjenjujemo im neki kalup, a kalupi nikada ne odgovaraju svima, bez obzira na to kakve kriterije primijenili, a najmanje kada gledamo godine i osobu koja ih nosi.

Žene su tu posebno ograničene, sve nakon tridesete teško im se "oprašta". Ako su dotjerane i njegovane, odmah su neradnice koje samo u sebe ulažu, ako se usude u 40-ima ili 50-ima odjenuti nešto tik iznad koljena, odmah se dvoji o njihovu moralu i proglašava ih se "lakima". One iznad 60, u skladu s očekivanjima okoline, ne bi više trebale niti izlaziti na ulicu, a u kasnijoj životnoj dobi valjda bi trebale skrivati da su vitalne i da žele uživati u blagodatima umirovljenja te napokon imati vremena za sebe. Žene iznad osamdesete mnogima idu na živce, čak i kad "zauzimaju mjesto u tramvaju", ili kad, dok čekaju ispred liječničkih ordinacija, pristojno pokušaju zapodjenuti razgovor s nekim. Koliko sam samo puta čula ružnu opasku da "samo troše zdravstveni fond". Pritom ljudi zaboravljaju da su taj fond punili baš ti ljudi, a malo su ga, ili nikako koristili, dok su bili radno aktivni i dok su podizali djecu koja sada nemaju razumijevanja za starost i stare. A baš obrnuto, na treću bi životnu dob trebalo gledati kao na radosno doba kada je lijepo sudjelovati u uspjesima svojih potomaka i njihovih potomaka, ali i imati pravo na vlastite želje, potrebe i uspjehe. Godine nisu razlog da se odreknemo želja i snova, baš obrnuto. Niti itko ima pravo tražiti od starijih da to učine.

Mlađe bi generacije trebale znati prepoznati vrijednosti starijih od sebe, trebale bi im iskazivati poštovanje i omogućiti im da uživaju u mirovini. Olako se odričemo svojih temelja, a zaboravljamo da na njima i sami stojimo. Naši su se preci znali bolje brinuli jedni o drugima, mladi o starima. Sebičnost je, nažalost, postala dio nas i naših postupanja prema drugima. Ključno je stoga prije svega razmisliti o tome kako bismo se osjećali da netko našeg oca ili majku ne primi na pregled, ili mu ne pruži svu skrb zato što je "prestar da i dalje živi". Imamo li doista pravo komentirati to što stariji ujutro sjede u autobusima, ili u tramvajima, zato što žele na vrijeme otići do tržnice, vratiti se kući, skuhati ručak, objedovati i onda sjesti uz omiljeni TV program, križaljke, knjigu, ili novine?

Gdje to piše da je ženi zabranjeno ako majka nosi kraću suknju ili šorc, tko nam daje pravo komentirati dotjeranu ženu u kasnim šezdesetima samo zato jer se usudila izgledati njegovano, moderno, sretno...? Godine su u glavi, to je broj koji ionako nikoga od nas ne definira. Ako smo već odlučili da nam kvocijent inteligencije nije bitan i toleriramo kulturu neznanja, zašto onda podržavamo taj teror godina, diktirajući svoj tempo, ukus i očekivanja starijima od sebe? Ne zaboravimo, oni su već dokazali da mogu biti kćeri, sinovi, roditelji, bake, djedovi, supružnici, vrijedni i marljivi radnici, sposobni da odgajaju i da osiguraju sve potrebno za svoju obitelj, ali i za generacije koje su krenule iza njih! Tko smo mi da im solimo pamet!

Dokazali su ono što mi tek trebamo dokazati, a to je da možemo još uspjeti ne upropastiti sve što su oni dobro učinili, a mi smo, zbog vlastite sebičnosti, narcizma ili egoizma, usudim se reći i razmaženosti, obezvrijedili. Sebi opet na teret - i sami smo si krivi za to.