Današnju kolumnu moram započeti jednom od brojnih priča naših, kako su ih zvali, gastarbajtera povratnika u Hrvatsku nakon više od 45 godina.

Nakon godina teškog rada u tuđoj zemlji, kojoj zahvaljuju za sve što imaju, od rada u tri smjene pa onda dopunskog rada u čišćenju vrtića, poslovnih prostora i tuđih WC-a..., napokon odlaze u mirovinu. Moj prijatelj i njegova supruga nakon 47, odnosno nakon 45 godina rada u Njemačkoj donose odluku vratiti se kući u Hrvatsku. Pokupili su moji prijatelji svoje krpice i svoju ušteđevinu te se vratili u obećanu im domovinu. Tijekom svih tih proteklih godina pomagali su i svojoj djeci i roditeljima, ali i široj obitelji. Djeca su odrasla, poudavali se i poženili, dobili svoju djecu, njihovu unučad, pa je vrijeme krenuti kući. Rečeno - učinjeno. Kako nisu, kao mnogi naši brojni iseljenici, gradili kuću na tri kata u koju se nitko neće vratiti, kupili su od svoje ušteđevine mali stan gdje bi željeli provesti ostatak života. Ovdje će, kako se nadaju, dolaziti i njihova djeca i unučad makar na nekoliko sati kada krenu put mora. Kupili su stan, platili sve naknade, prireze i poreze. Dobili upis u zemljišne knjige, što baš nije u Hrvatskoj jednostavno. Platili su i porez za kupnju toga stana, porez na tu jednu jedinu nekretninu koju imaju. Bili su sretni sve dok se netko u Vladi nije sjetio kako im zagorčati te njihove umirovljeničke dane pa se uvodi porez na nekretnine za stambene prostore. Oni koji su donijeli taj zakon kažu da se zapravo ništa neće promijeniti, već se samo dosadašnja komunalna naknada mijenja u porez. Da su zakonodavci bili lukavi, onda bi bar umjesto riječi POREZ ostavili riječ NAKNADA, kako ne bi pogazili svoju riječ u predizbornoj kampanji da nema uvođenja novih poreza. Ovako nije šija nego vrat. Na njihovu adresu, kao uostalom i na brojne adrese hrvatskih građana, ovih dana dolazi obrazac koji moraju ispuniti radi novog poreza, koji, kako su im obećali, neće biti uveden. Pokušali su moji prijatelji pronaći tekst zakona, ali osim Zakona o porezu na promet nekretnina od 2. prosinca 2016. drugo nisu našli. Pitaju se, opravdano, što učiniti jer, kažu, mi ne prodajemo naš stan i ne prometujemo njime. Mi u njemu samo želimo živjeti. U dopisu koji su primili iz gradske uprave nema ni slova na koji se zakon poziva ta nova obveza za građane, odnosno postoji li i neki pravni lijek. Jednostavno, građani su dužni taj obrazac ispuniti jer slijede kazne.

Onda na pitanje novinara, a nakon žestokih reakcija građana, premijer Plenković kaže kako se razmišlja o tome da se sve to odgodi. Osječki zamjenik gradonačelnika objašnjava na TV-u kako građani trebaju ispuniti i predati obrasce, jer i ako za sada od toga nema ništa, možda bude ubuduće, pa bi nastao novi trošak za grad (sic!). Javljaju se i razne stranke i pojedinci s prijedlogom za raspisivanje referenduma. Neki pravni stručnjaci kažu kako se o tome ne može raspisati referendum. Treba ljude “opaliti” po džepu, pa koga briga za probleme i volju građana. Moji su prijatelji kupili stan ispunivši sve zahtjeve institucija ove države. Njihovu su podaci uneseni u gruntovnicu, u sudske registre, u gradske odjele za proračun i financije, dobili su rješenje o visini komunalne naknade koju redovito plaćaju. Pitaju se pa zar ti isti organi koji sada traže ispunjavanje obrasca već u svojim arhivama nemaju te podatke koje ponovno traže. To je ta naša e-Hrvatska, u kojoj je to “e” zapravo eeeeee!

Slažem se da postoje razni maheri koji izbjegavaju plaćanja svojih obveza prema državi, ali za to postoje inspekcijske službe koje mi građani plaćamo. Zar ne? Nitko od onih s kojima sam razgovarao o ovoj temi nema ništa protiv plaćanja poreza za stanove, kuće, vikendice, neizgrađena građevinska zemljišta i drugo ako ti porezi već nisu plaćeni, odnosno ako netko na tome zarađuje jer ima više od normalnoga. Tu misle na jedan od objekata, a ne na više toga, čime mešetare, špekuliraju i bogate se. Sjećam se davne parole “Imaš kuću - vrati stan” (državni)! Imaju pravo moji prijatelji s početka ovoga teksta kada kažu kako su oni svoj stan platili u desetcima tisuća eura, dok su mnogi u Hrvatskoj tamo ranih devedesetih kupili od države svoje stanove za nekoliko tisuća maraka. Tu nema ni pravde ni pravednosti. Pozivaju naše saborske zastupnike, premijera, ministre, državne tajnike, direktore državnih tvrtki i sve one koji su na državnim jaslama da otkupe njihov stan i upišu ga u svoju imovinsku karticu, ako na njoj još ima mjesta. Oni će, iako s više od sedamdeset godina života, s tim novcima put pod noge pa natrag u Njemačku, Irsku, Švedsku, Kanadu... u bijeli svijet, kamo je već otišao velik broj mladih. Pa kada mogu mladi, mogu i stari, kažu oni. Tamo će u podstanare, jer su gotovo pola stoljeća tako živjeli, kada u svojoj Hrvatskoj ne mogu u svom domu bez novih poreza. Netko će reći kako se porez na nekretnine u drugim EU državama također plaća. Da, i to je točno. No i tu postoje razlike. Treba znati i to da su tamošnja primanja mnogo veća od primanja naših građana, posebno umirovljenika. Ovo dvoje mojih prijatelja vratilo se u Hrvatsku ne samo iz sentimentalnih razloga već i zato što su stariji pa ne mogu raditi kao prije, a i njihove mirovine ne mogu pokriti njihov život u inozemstvu. Nažalost se neki moji kolege, vrsna pera hrvatskog novinstva, više bave pitanjem je li naša predsjednica pozdravljala Hrvate ili australske Hrvatske tijekom svog posjeta Australiji i je li njezin suprug nakon nosno-čelnog pozdrava s Aboridžinima učinio ovo ili ono, umjesto pisanja o tome što nas svakodnevno tišti kao što je na primjer ispunjavanje i dostava ovog novog obrasca. Nadam se da neće trebati ispunjavati neki obrazac za porez i za grobno mjesto, jer i to je nekretnina, u kojoj se doduše više ne krećemo. Nama građanima ostaje samo jedna mogućnost. Treba pokazati zajedništvo bez upletanja stranaka i njihovih čelnika, jer oni u svemu tome traže svoj dio slave i samo štete. Na koncu konca i oni su u sve to dobro “umočeni”.