Osijek
UDOMITELJSKA OBITELJ CRNOJA IZ JOSIPOVCA

Baka od 92 godine rekla nam je da ima samo nas, da smo joj mi sve. To nas i pokreće
Objavljeno 4. ožujka, 2024.
Ljudi nam dolaze iz različitih stresnih situacija i teških životnih priča, a naša je želja, s obzirom na to da je najčešće riječ o starim i bolesnim osobama, učiniti im vrijeme na samom zalasku života što ljepšim i dostojanstvenijim

U nedavno objavljenom tekstu u Glasu Slavonije aktualizirali smo problem nedovoljnih smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ali i odraslih osoba koje nisu u mogućnosti brinuti se o sebi. Naše sugovornice iz Županijske službe za udomiteljstvo Osječko-baranjske županije, čiji timovi za udomiteljstvo surađuju s oko 210 udomiteljskih obitelji s područja OBŽ-a, tada su konstatirale kako kapaciteti za smještaj i djece i odraslih ni približno ne odgovaraju potrebama sustava socijalne skrbi, stoga je potrebno senzibilizirati javnost o ovoj problematici te pokušati ohrabriti što veći broj obitelji koje osjećaju taj poziv da se uključe u udomiteljstvo.



Poziv, a ne posao


Iako je udomiteljstvo za djecu puno više u fokusu javnosti, i ono za odrasle također je iznimno važno. Kako je najčešće riječ o brizi o starim i nemoćnim osobama, to je poziv koji zahtijeva ozbiljan angažman, potrebna je izuzetna ljubav prema ljudima, empatija i želja da im se pomogne.

Najčešće su to starije osobe i osobe s invaliditetom koje nemaju nikoga iz uže ili šire obitelji tko bi se o njima brinuo. Kako imaju male prihode, ne mogu si priuštiti domove za starije i nemoćne, dok su kapaciteti u javnim ustanovama tog tipa također mali, a liste čekanja dugačke. Često se dogodi da se ne mogu sami više brinuti o sebi i tada je potrebno da netko uskoči umjesto njihovih obitelji koje su ili daleko ili ih nemaju.

Obitelj Marine Crnoje iz Josipovca, koja je ujedno i predsjednica Udruge udomitelja OBŽ-a "Samarijanka", udomiteljstvom za odrasle osobe aktivno se bavi posljednjih šest godina.

“Za mene udomiteljstvo nije posao, ono je definitivno poziv u kojem se osoba mora pronaći, jer i djeca i odrasli zaslužuju da im se pruži ljubav i pažnja. Svi oni dolaze iz različitih stresnih situacija i teških životnih priča, a naša je želja, s obzirom na to da je najčešće riječ o starim i bolesnim osobama, učiniti im vrijeme na samom zalasku života što ljepšim i dostojanstvenijim", istaknula je gospođa Marina na početku našeg razgovora u njezinu domu u Josipovcu, u kojem su stalni smještaj pronašle četiri starije osobe i jedna u privremenom smještaju.

Naime, prema Zakonu o udomiteljstvu, u udomiteljsku obitelj mogu biti smještena najviše četiri odrasla korisnika te dodatno jedan korisnik smještaja u kriznim situacijama, a ako udomitelj udomiteljstvo obavlja kao samac, mogu biti smještena najviše dva korisnika.


Iako će i ova udomiteljica reći kako postoje određeni problemi unutar sustava i zakonodavstva koji im otežavaju posao, to ne utječe na njezinu posvećenost ovom pozivu.

“Unatoč nekim problemima, ipak se odlučujemo na taj poziv, da radimo i pomažemo ljudima koji su u potrebi. Osim toga, meni osobno to je nekako u krvi", reći će gospođa Marina te dodati kako je odlučila pomagati ljudima u potrebi još u djetinjstvu.

“Za vrijeme i poslije Domovinskog rata radila sam kao volonterka Crvenog križa te imala kontakte s prognanicima i njihovim teškim životnim pričama. Tu se rodilo međusobno razumijevanje, a usporedno i potreba da im pomognem, tako da sam od djetinjstva, od 14. godine, na neki način uključena u pomaganje ljudima. Išli smo u pomoć u kući, kao volonteri pomagali starima i nemoćnima", govori o svom humanitarnom putu.

Ovu bismo udomiteljsku obitelj mogli nazvati "5M", jer ju uz Marinu čine još njezin suprug Matija i kćerke Marijana, Matea i Mirjam.

“Definitivno bez supruga i djece ne bih mogla, prepoznali smo tu potrebu kako obitelj. Mijenjamo se konstantno, primjerice, kada moram otići k liječniku u bolnicu s korisnikom, tu uvijek uskaču suprug ili djeca. Tu smo svi, to je obiteljski poziv, drukčije i ne bi moglo ići, a svakako je dobra stvar što s druge strane imamo osigurana sredstva za korisnike i naš angažman u obliku novčanih naknada koje dobivamo. One nisu visoke, ali pokrivaju naše i potrebe korisnika", ističe udomiteljica Marina.

Korisnici koji dolaze u udomiteljske obitelji za odrasle, pa tako i u njezinu, u pravilu su osjetljive osobe narušena zdravlja koje dolaze iz teških životnih situacija. Kao osobama koje, nažalost, ne mogu računati na pomoć djece ili drugih bližih rođaka, smještaj u institucijama ili udomiteljskim obiteljima jedini im je izlaz.

“Teško im je pomiriti se s činjenicom da su morali napustiti svoj dom, a neki od njih više nemaju nikoga tko bi se brinuo o njima. Konkretno, od pet korisnika koji se nalaze kod mene, njih četvero nema mogućnost da bi se netko od djece brinuo o njima. Teško je to, ali uz svu zahtjevnost rada s takvim osobama, kada naiđeš na ljubav i zahvalnost koje nam na svoj način povratno daju, više ne razmišljaš o teškoćama, nego ih doživljavaš kao dio obitelji, to više nisu korisnici", dodaje.

Kao osnivačica i predsjednica Udruge udomitelja Osječko-baranjske županije "Samarijanka" dobro je upoznata sa situacijom na terenu.

“Sasvim je sigurno da je potreban veći broj udomitelja kako bi mogli pokriti sve potrebe koje se pokazuju na terenu, no tu je zakon prilično otegotan, jer nas je limitirao na četiri osobe u trajnom smještaju, plus jednu u privremenom. Dobro sam upućena u problematiku te znam da neki kolege udomitelji imaju dovoljno smještajnih kapaciteta da bi mogli primiti i više korisnika, međutim, važeća zakonska regulativa to im ne dopušta, dok je, s druge strane, potreba za smještajem iznimno velika. Kao udomitelji od socijalnih radnika s kojima surađujemo gotovo svakodnevno dobivamo upite imamo li slobodno mjesto u našem smještaju", osvrće se na jedan od problema.

Udomitelji nemaju godišnji


Crnoja smatra kako bi sustav trebao pomoći udomiteljima da ostvare svoja osnovna prava. "Primjerice, standardni udomitelji imaju zasnovan radni odnos, imaju mirovinsko osiguranje i radni staž te svoju fiksnu plaću, no spletom okolnosti neke naše kolegice imaju završenu samo osnovnu školu te zbog toga, prema važećem zakonu, nemaju pravo na zasnivanje radnog odnosa, što je, po meni, oblik diskriminacije. Nadalje, prema zakonu, svaki radnik u Hrvatskoj ima pravo na godišnji odmor, no udomitelj ga nema. Kao udruga želja nam je imati zaposlenu osobu koja bi pomagala udomiteljskim obiteljima, no zakon kaže da kao udomitelji ne smijemo zaposliti niti barem privremeno primiti nekoga na pomoć kako bismo sa svojim obiteljima otišli na godišnji odmor. Nemamo adekvatne zamjene, i to je jedan od velikih problema koje bi u sustavu trebalo rješavati, uz neke naizgled sitne, ali doista otegotne administrativne probleme, poput toga da pri prijavi boravišta naših korisnika kroz medicinsku dokumentaciju moramo dokazivati da oni nisu u stanju osobno s nama doći u policijsku upravu, što oduzima previše vremena", napominje ova udomiteljica.

Uz sve navedeno, Marina Crnoja ne skriva zadovoljstvo, niti se u bilo kojem trenutku pokajala zbog odluke da se sa svojom obitelji uključi u udomiteljstvo te ovaj poziv toplo preporučuje svima koji imaju uvjete te u sebi osjećaju potrebu da pomognu slabima i nemoćnima.

“Svakoj osobi pristupamo individulano, svaki je pojedinac jedinstven, a sve ih posebno raduje kada ih uključujemo u naše uobičajene dnevne aktivnosti. Recimo, mene je jedna baka naučila štrikati čarape", otkriva, široko se osmjehujući, Marina.

“Jedna mi je baka od 92 godine rekla da ima samo nas, da smo joj mi sve. To je ono što nas pokreće i drži, ta spoznaja da im olakšavamo život. Definitivno bih svakome tko ima uvjete i vremena preporučila da se odvaži i uđe u udomiteljstvo. Neka prihvati taj izazov, i teško da će ikada izići iz njega, zbog jednostavnog razloga što ti se ljudi uvuku pod kožu i postanu dio tvoje obitelji", poručila je za kraj našeg razgovora.

Ivan Alilović
Udruga “Samarijanka” unaprjeđuje udomiteljstvo
 
Udruga “Samarijanka” nastala je početkom ove godine iz želje za unaprjeđenjem udomiteljstva.

“Kroz naše sastanke i druženja koja su organizirale psihologinja Sanja Stanković i socijalna radnica Jelena Kasabašić iz udomiteljskog tima Županijske službe za udomiteljstvo prepoznali smo potrebu za osnivanjem udruge, jer nas kao pojedince nitko ne doživljava. Na jednom od tih sastanaka rodila se ideja o udruzi koja bi stala iza naših interesa i usporedno olakšala rad samih udomitelja, kroz međusobnu suradnju Hrvatskog zavoda za socijalni rad i nas udomitelja. Udruga je osmišljena tako da si međusobno pomažemo u rješavanju administrativnih pitanja, pa smo tako u pregovorima s osječkim KBC-om da nam kao udomiteljima dodijeli status kao osobama s invaliditatom kako bismo imali prednost kada dolazimo na kontrole i preglede s korisnicima. Također, razmišljamo i o atome da u dogledno vrijeme dođemo do vozila koje bi nam bilo na raspolaganju, što bi, s jedne strane, olakšalo situaciju radnicima saniteta, a s druge nama udomiteljima”, govori Marina Crnoja o radu udruge u kojoj su prepoznali nekoliko ključnih problema.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana