Osijek
JELENA KOVAČEVIĆ & DOMAGOJ SUŠAC - UMJETNICI / PROFESORI / PARTNERI

Kad si umjetnik, onda si
to 24 sata. Mi nikad ne
dođemo kući s posla
Objavljeno 3. prosinca, 2023.
Sušac: Picasso je rekao da je umjetnost laž koja nam omogućuje da spoznamo istinu. Nazivam to umjetničkim prosvjetljenjem

Zagonetni su umjetnici, likovnjaci posebno. Njihovi se ateljei ponekad doimaju kao neistraženi planeti ili kao mistični otoci poput onih škotskih. Isplanirati invaziju ne na jedan, nego na dva umjetnička atola, slabo naoružan znanjem o likovnoj umjetnosti, a opet nezadrživo znatiželjan, hrabar je (ili lud) pothvat. A opet, i umjetnici i novinari liječeni su introverti. Ili utvaram...



Ako samo zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti istinu života kao vječnog vraćanja, kako je to tvrdio Nietzsche, vrijedi pokušati iz prve ruke saznati je li tomu doista tako kada tu umjetnost i sam stvaraš, a napose kada je u pitanju ta famozna uzajamnost, kojom smo, kao nevidljivom kupolom, natkrili junakinje i junake ovog svečarskog novinskog priloga. Jesu li ova dva entiteta, umjetnošću čineći svakodnevicu podnošljivom, potpisala "sporazum o nenapadanju" ostavljajući na miru jedno drugo, ili su ipak u nekom, bar krhkom, savezništvu prema ostatku svijeta? A kako su i ljubavni par, jesu li s umjetnosti u ménage à trois i, ako jesu, ima li u tom odnosu toksične ili pak poticajne ljubomore?

Namjere i nenamjere


Jelena Kovačević i Domagoj Sušac ne padaju na novinarsku slatkorječivost, lako će prozrijeti pokušaj površnosti, traže doista prisutnog sugovornika, obrazovani su, koncentrirani, inteligentni i otvoreni sugovornici s izgrađenim stavovima o životu i umjetnosti, snažne su osobnosti s umjetnički autonomnim karijerama. Rijetko izlažu zajedno, najčešće tek na skupnim izložbama. Čak i onda kada izlažu samo njih dvoje, kao na aktualnoj izložbi Intrakrajolik u Gradskom muzeju Vukovar, svatko izlaže svoje radove. "Ipak, negdje smo kroz motiv, istraživanje, propitivanje određenog prostora našli zajednički pojam, lajtmotiv. Nismo nikad radili zajedno, razlikujemo se u senzibilitetu i preferencijama. Pretpostavljam da bismo mogli nešto zajednički napraviti, ali o tome (još) nismo razmišljali", kaže Domagoj.

Jesu li se približili u umjetničkom smislu kroz godine zajedničkog života u ljubavnom partnerstvu? "Vjerojatno je došlo do interakcije, nešto interferira na nesvjesnoj razini, mislim da se to događa u nekom podtekstu", tvrdi Domagoj. "Kad smo počeli postavljati radove u prostor, kolorit se tako lijepo poklopio, paleta boja u nekim je dijelovima bila jako slična... to nas je oboje začudilo, kao da smo se dogovarali. Zapravo smo u pristupu potpuno drukčiji, ja sam ziheraš, štreberski tip", iskrena je Jelena. "U tom sam smislu Jelenin antipod!" uzvraća Domagoj.

Domagoj najbolje radi pod pritiskom. Kad ima previše vremena, kao da nema dovoljno izazova. "Svaka umjetnost, svaki umjetnički rad, svaki umjetnik ima namjeru, ali postoje i njegove nenamjere. Nije ih odmah svjestan, one se pokažu tek na kraju umjetničkog procesa. Najviše se vide iz iščitavanja drugih. Svako umjetničko djelo mora imati proširenu recepciju, rad nije gotov kad umjetnik kaže da je gotov, nego ga dovršava konzument", pojašnjava.

Ideje mu dolaze na intuitivnoj razini, zove to stanjima aktivne odsutnosti, kada se vlastito djelo emancipira od umjetnika. "Danas se čak i uspješni znanstvenici koriste divergentnim mišljenjem, intuicija im je važna, ako nemaju intuitivan i kreativan način promišljanja, neće puno napraviti", smatra. Jelena se slaže: "U psihologiji postoji to aktivno mirovanje, mindfulness, kada si prisutan, ali obrađuješ neke ideje. Umjetnička je intuicija važna i za umjetnika i za recepciju umjetničkog djelovanja kod promatrača." Domagoju je najteži dio procesa kako transponirati ideju. "Nekada, zapravo često, shvatite da nemate rješenje, pa odbacite ideju, ostavite ju sa strane. Smatram da je djelovanje važnije od djela. U mom slučaju većina ideja završi među odbačenima, jako sam kritičan", okriva. Jelena je znala skrivati svoje stare radove, okretati ih na poleđinu, Domagojevi su zamotani, okrenuti prema zidu. "U kući nemamo na zidovima ni jednu svoju sliku. Teški sam minimalist, ja bih kao u samostanu - stolica i čaša vode, a Domagoj bi izložio slike. Pokušavamo se naći na pola puta. Volim kod kuće taj zen, da je što manje podržaja, samo priroda, naši glasovi... Ali zato Domagoj ima samo svoju sobu u kući. Kako je to lijepo rekao Edo Popović opisujući svoj i ženin život u planini: - Živimo zajedno sami. Potreba za osamljivanjem karakteristična je kod umjetnika i ja to potpuno razumijem, no ne znam razumiju li ju i oni koji nisu umjetnici. Povremeno je odvajanje ključno za dobre međuljudske odnose, a to je nešto što nas roditelji nisu naučili", naglašava Jelena. Čovjek je, prema Domagojevu mišljenju, slobodan u onoj mjeri u kojoj je kreativan, a sloboda je sposobnost pojedinca da stvori nove uzroke. "Moja je umjetnička pozicija vjerojatno na stalnoj relaciji pitanja: Što je starije: slika ili okvir? Ideje nikada ne dolaze aktivnim i prisilnim mišljenjem, već se rasvjetljavaju u stanjima aktivne odsutnosti bez ikakve nakane i nikada im ne znate krajnje konzekvence, a to je temeljna ljepota umjetničkog iskustva - kada se vlastito djelo otrgne od vas samih i počne ostvarivati mogućnost samopokretljivosti, kada su komunikacijski kanali otvoreni", tvrdi Domagoj.

Rad sa studentima


Umjetnička je autonomija važna svakom umjetniku, stoga - je li teško dati pristup čak i životnom partneru? "Uvijek pitam Domagoja kada nešto radim da pogleda, i u procesu stvaranja i na svršetku, on mi je dobar orijentir jer imamo slične kriterije. On mene ne pita (smijeh), možda samo za dizajn", kaže Jelena. "To znači da ima povjerenja u mene, a ja nemam povjerenja ni u koga." (smijeh, oboje).

Izv. prof. dr. art. Jelena Kovačević, univ. spec. art. therap. rođena je 1982. u Osijeku, iz kojeg je otišla na studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je, u klasi prof. A. Kuduza, diplomirala 2005. Magistrirala je na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani, a doktorirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Usporedno s doktorskim studijem slikarstva završila je u Osijeku Poslijediplomski sveučilišni studij kreativne terapije, smjer art terapije. Na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti predaje Likovnu kulturu i Metodiku likovne kulture, te predaje na Specijalističkom studiju kreativne terapije na AUKOS-u. Bavi se istraživanjem primjene art terapije unutar obrazovnih ustanova, kao i primjenom art terapije kao oblika osobne mentalne higijene u svakodnevnom životu.

Prof. dr. art. Domagoj Sušac rođen je u Zagrebu 1974. godine, kao studentska beba. U rodni se grad vratio kao student, na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je 2000. godine diplomirao na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti, u klasi prof. M. Šuteja. Profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij slikarstva, grafike, proširenog kiparstva te umjetničke fotografije. Organizirao je izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, dizajnirao stručne časopise, književna izdanja, kataloge, strip magazine, plakate itd. Od 2004. radi na Akademiji za umjetnost i kulturu, redoviti je profesor na diplomskim sveučilišnim studijima Likovna kultura, Ilustracija i Vizualna umjetnost.

Stalni posao na fakultetu oslobodio ih je egzistencijalnih briga kakve imaju mnogi umjetnici. "Biti sveučilišni profesor doista je gospodski posao, koji ostavlja vremena i za umjetnost i za obitelj. Radim s mladim ljudima, zanimljivo je gledati te promjene u geneacijama, no moram reći kako se ponekad osjećam mlađim od nekih svojih studenata. Nekada su pretradicionalni u pristupu, a zapravo očekujem progesivni input. Želim ih podsjetiti da mlad čovjek ima pravo biti u krivu, pogotovo studenti umjetničkih akademija. Toga se ne treba bojati u mladosti, ma ni kasnije!" odlučan je Domagoj. "Mladi ljudi danas imaju drukčiji sustav vrijednosti. Mrzim mobitel, to znaju svi moji studenti (smijeh). Doista, sve su aktivnosti svedene na mobitel pa je moguće da su zbog toga ljudi inertni, nemaju potrebe za istraživanjem, za revolucijom", uvjerena je Jelena.

“Nekada su ljudi imali potrebu nešto napraviti, a danas uglavnom žele nešto biti. Bitak je ustupio mjestu dobitku. Trčali bi prije nego što nauče hodati. Ne namjeravam ih kritizirati. Danas je sve tako fabricirano! Sustav prezentiranja odnosno reprezentiranja rada je kroz izložbe, nagrade i slično, pa mnogi umjetnici ne rade radi sebe, iz unutarnje potrebe, pasioniranosti, osjećaja da moraju, nego rade da bi izlagali, zbog izložbi", otvoren je Domagoj.

Jelena predaje budućim učiteljima i odgojiteljima. Opravdano je nezadovoljna položajem umjetnosti jer dijete od 1. do 4. razreda osnovne škole ima samo 35 sati likovne kulture godišnje. "Obrazovni sustav ne prepoznaje likovnu kulturu kao prostor razvijanja kreativnosti, upornosti, organizacije i kognitivnih funkcija... Usporedbe radi, u Finskoj i Švedskoj imaju sedam sati tjedno. Zapravo je najveći problem što nije prihvaćena notorna činjenica da likovna kultura, dizajn, umjetnost trebaju biti prisutni u svim školskim predmetima. U nas nikako da se dogodi suradnja svih područja, a tek bi to bio suvremeni pristup u obrazovanju", kaže. Domagoj dodaje kako nije bitno hoće li djeca naučiti bolje crtati ili slikati, nego je likovni odgoj bitan za razvoj ličnosti. "Za zdrav psihofizički razvoj trebaš finu motoriku, trebaš govoriti, trebaš pjevati, plesati, crtati", uvjerena je Jelena.

Odrastanje u ateljeima


Ona i Domagoj odrasli su baš tako, uz umjetnost i umjetnike. Domagojev je otac akademski kipar Marijan Sušac, a Jelenin književnik Rade Kovačević. Obitelji su im se kretale u umjetničkim, boemskim krugovima. "Često sam boravio kod oca u ateljeu, u nizu ih je bilo nekoliko. Mogu slobodno reći da sam odrastao i u ateljeu. Iako sam bio potpuno pasivan, puno sam toga naučio. Promatrao sam, slušao, upijao, ali neki su mi događaji bili toliko upečatljivi da su mi još svježi. Zapravo sam rano osvijestio da ću biti umjetnik, Radio sam stripove, plakate, fanzine... a odluku sam donio u srednjoj školi. U to sam vrijeme i svirao, imao sam bend. Zanimali su me slikarstvo i grafika, u srednjoj sam školi počeo dolaziti u atelje Marka Živkovića koji mi je objasnio grafičke tehnike i to me je poguralo u odluci. Iako sam bio u klasi prof. Miroslava Šuteja, na kraju sam diplomirao sa slikama", prisjeća se.

U posljednje je vrijeme, priznaje, zapostavio likovni rad, umjesto toga izrađuje žičane instrumente. "Počeo sam ponovno svirati pa sam kupovao stare instrumente kako bih ih restaurirao. Zaključio sam da mi dobro ide i napravio sam prvi instrument. Odlučio sam raditi s najboljim materijalom, dobrim tonskim drvetom, kupio sam alat i strojeve... I u izradi instrumeneta ne znate kakav ćete zvuk na kraju dobiti, ali ipak imate konkretniji okvir, jasnije ostvariv cilj, nego u slikarstvu", siguran je Domagoj.Jelena u posljednje vrijeme najviše crta i fotografira. "I pišem! Čekam da mi iz tiska iziđe prva knjiga, znanstveno-popularna monografija o povezanosti likovne umjetnosti i mentalnoga zdravlja. Kao što se Domagoj bori između glazbe i slikarstva, tako se ja borim između pisanja i slikarstva. Pisanje mi je druga ljubav još iz osnovne škole. Iako zasad pišem isključivo stručno, osjećam da negdje čuči i nešto literarno, možda roman", otkriva. Odrastala je u sličnom ozračuju kao i Domagoj. "I sama sam bila na podukama iz crtanja kod Marka Živkovića. Moj je tata počeo pisati u mirovini, no i on i mama bili su, da tako kažem, boemski tipovi i umjetnici su stalno bili dio njihova društva. U likovnu sam umjetnost zakoračila u malom ateljeu Vladimira Džanka. Dao mi je svoje akvarel-boje i to mi se jako svidjelo. Odluku o studiju donijela sam autonomno. Naša su djeca (12-godišnja kći i 9-godišnji sin, nap.a.) kreativci, ali bez našeg posebnog poticaja. Kći svira klavir prema vlastitom izboru. Oboje imaju smisla za crtanje, sin pokazuje zanimanje za digitalno i njegova bi se likovnost mogla razviti u tom smjeru. Kod kćeri je likovno izražavanje više sredstvo", kaže Jelena.

Sviđa im se njihov život, obitelj koju su stvorili. "Kad si umjetnik, onda si to 24 sata. Mi nikad ne dođemo kući s posla. To je ono što nas održava mladima. Sjećam se razgovora sa svojim profesorima na Akademiji, koji su bili pred mirovinom, ali smo generacijski bili na istoj valnoj duljini", ističe Jelena, a Domagoj komentira: "Da, emotivno izjednačeni!" Umjetnici su, sigurna je u to Jelena, stalno mladi: "Moj je tata pisac i još stvara iako su mu 84 godine. Umjetnost čuva mozak." "Umjetnost čuva biće. Laici misle da se likovna umjetnost doživljava pogledom, a ona se zapravo doživljava čitavim bićem. Meni je oduvijek važna ta potraga za umjetničkim, zato sam često i ulazio u neke konceptualne radove. Tehnika i medij bili su određeni idejom. Zamisli, propitivanja nekih pojmova i ideja išli su prema medijima, a ne obrnuto. Zbog toga sam i ulazio u nepoznata područja", kaže Domagoj, a Jelena to naziva kreativnim umom. "Nema tu forsiranja, mi smo takvi ljudi. Osobno sam tek prije pet-šest godina doista osvijestila taj obnavljajući aspekt umjetnosti. Osjećala sam to i prije, no nisam to znala verbalizirati. O tom bi učinku bilo dobro informirati mlade ljude, ključ leži u obrazovanju", smatra. "Bavljenje umjetnošću ima spoznajnu korist i ja to na svom primjeru nisam odmah shvatio, nego tek nakon nekog vremena. Radom i intuitivnim uvidima čovjek dođe do toga, stvar je osobne borbe i puta. Picasso je rekao da je umjetnost laž koja nam omogućuje da spoznamo istinu. Nazivam to umjetničkim prosvjetljenjem", uvjeren je. Jelena na svojim likovnim radionicama otvorenim za sve želi omogućiti svakome da stekne iskustvo umjetničkog rada. "Ako samo govorim o umjetnosti, ljudi se ne mogu povezati s mojim ushićenjem. Pa hajde onda, probajte pa vidite!" poziva.

Jelena i Domagoj poznaju se od njezine 17 godine. Išla je na pripreme za Akademiju kod Branimira Kusika, gdje je Domagoj dolazio jer je ondje imao atelje. “Znao doći i korigirati mi crtež, ničim izazvan”, prisjeća se Jelena. Formalno nisu u braku, no kao da jesu, kažu, od 2009., jer papir im ne znači ništa. “Nismo nikada mogli zamisliti naše vjenčanje, mene u vjenčanici, ples mladenaca...”, kaže. Ipak, na njezinu radu Bossa Nova Jelena i Domagoj plešu. Jednako u umjetnosti kao u životu. Za njih to je - uzajamnost.

Ivana Rab Guljaš
Svaki je odnos dvosmjeran...
 
Osobe smo koje se postupno otvaraju. Znamo se nešto manje od trideset godina. Svako razdoblje koje smo prolazili otkrivalo je karakteristike koje prethodno nisu dolazile do izražaja, i na taj smo način gradili sliku jedno o drugome. Svaki je odnos dvosmjeran, to ne treba izgubiti iz vida. Jedno kod drugog volimo međusobnu pouzdanost, dobronamjernost i ustrajnost. I smisao za humor, spontanost i umjetnost.

DOMINO-EFEKT PROMJENA Ne dopustiti da dobre ideje propadnu
 
Jelena i Domagoj s djecom su se prije dvije godine preselili iz stana u kuću. Jelena bi se sutra odselila na selo, no djeca su urbani tipovi, ne bi izdržala. “Kad smo se prije dvije godine preselili iz stana u kuću, život nam se uvelike promijenio. Domagoj je počeo izrađivati instrumente, ja sam intenzivirala rad na knjizi. Imamo i svoj komad zelenila, što me veseli. Ne prođe dan, stvarno ne preuveličavam, da se Osijeku ne divim. Sada ne govorim ni o ljudima, ni o življenju, nego o gradu u fizičkom smislu. Volim ga, pratim njegove promjene kroz dane i godišnja doba, djeci ističem te pozitivne strane manjih gradova jer smatram da je život kvalitetniji u takvom podržavajućem, sigurnom mjestu, koje ima sve sadržaje, a opet je mnogo izvrsnih gradova u blizini u koje možeš otići i donijeti kući primjere dobre prakse. U Zagrebu sam, i kada bih došla u stan, osjetila to vibriranje, nemir velegrada, što je intrigantno kada si student, kada ti trebaju uvijek novi intenzivniji podržaji, no sada mi je uzbudljivije tražiti inspiraciju u sebi ili u prirodi”, kaže Jelena.

Domagoj je oduvijek volio prirodu, planinario je, vozio se kilometrima biciklom kroz krajolike. Jelena je bila dijete betona i katova, koncerata, kafića... “Priroda kao da me nije doticala, sve dok u intenzivnom razdoblju života, kada mi se poklopio doktorat sa završnim radom na specijalističkom studiju, nisam počela trčati i kroz trčanje zavoljela prirodu”, otkriva.

Domagoj boravak u prirodi smatra djelotvornim za umjetnički rad, načela rasta i odnosa u prirodi su, kaže, poput kreativnih misli. “Priroda je, rekao bih, zasađena nepravilno, ali ima pravilan razlog. Taj je razlog ono čime se mi umjetnici bavimo. Mnogi umjetnici zato i nisu otišli iz svojih malih mjesta ili su odlazili u prirodu i počeli su drukčije slikati”, pojašnjava.

U Osijeku, slažu se, sada ima mnogo više kulturnih sadržaja nego prije 15-20 godina, no neki su Osječani skloni prigovarati kako ih nema dovoljno iako ne konzumiraju ni one koji su im ponuđeni. “S druge strane, iako ima dovoljno sadržaja, ne postoji dobra logistika, a to je zbog toga što nije dovoljno financirano. Ako se za kulturu ne daje dovoljno, dobre će ideje propasti. Zbog toga nam, između ostalog, treba gradski Odjel za kulturu, a trebalo bi doista uvažavati mišljenja umjetničkih povjerenstva koja odlučuju o kulturno-umjetničkim programima na natječajima. Entuzijazam nije neiscrpan! Ideja ima odličnih, ima i pokušaja, ali i nesretnih svršetaka zbog nedostatka financijske podrške. Ni jedan grad bez umjetnosti nije grad, kao ni nacija bez kulture”, odlučan je Domagoj.

Osijek, prema Jeleninom mišljenju, ima potencijal biti tzv. zdravi grad, pri čemu misli i na mentalno zdravlje koje je nemoguće odvojiti od umjetnosti. “Vidjela sam, recimo, u Washingtonu kako su svi muzeji na jednom mjestu (ulaz besplatan!) i ondje možeš provesti nekoliko sati slobodnog ili strukturiranog vremena. Promatraš, učiš, hodaš... dakle istodobno unaprjeđuješ i svoje fizičko i mentalno zdravlje. Dakle, ljudi, posebice oni koji odlučuju, bez obzira tko je na vlasti, trebaju shvaćati grad kao cjelinu. Promjena poput četvrti s muzejima ili botaničkog vrta potaknut će neku drugu promjenu, ta druga treću... Domino-efekt!” zaključuje.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TANJA I VALENTIN HORVATEK, UDOMITELJI

Mališanima smo dali dom,
ljubav i sigurnost, zbog
njih možemo biti roditelji

2

GOST SUSRETA UGODE DAMIR DOLEŽAL, PRAVNIK I ZALJUBLJENIK U FOLKLOR

Ponosan na ljubav prema zavičaju i domovini, koje su predstavljali svijetu

3

GRADONAČELNIK ISPUNIO OBEĆANJE

Azilu za pse umjesto tri sada 17 kilovata snage