Hrvatska javnost i dalje očekuje odgovore na brojna pitanja o ubojstvu mlade Osječanke Mihaele Berak, za koje se sumnjiči 27-godišnji policijski službenik Marko Smažil. Mnogo je stvari u cijelom slučaju, posebno u istrazi policije, ostalo nedorečeno i nejasno, a svakako najviše zabrinjavaju prekvalifikacije samog djela od samoubojstva, potom blažeg kaznenog djela da bi se u konačnici došlo do kaznenog djela ubojstva. Znači li to da policija tijekom istrage nije stručno obavljala posao i da je slučajno ili možda čak i namjerno bilo pokušaja zataškavanja?

Upravo je sumnja na zataškavanje i "vanjske" utjecaje u istrazi posebno dirnula osječku policiju, koja tvrdi da su "policijski službenici sve radnje u ovome postupku proveli temeljito, profesionalno i nepristrano". Posebno napominju da je očevid proveden u suradnji sa zamjenicom županijskog državnog odvjetnika. Prema prvim sumnjama osumnjičenik je bio uhićen za kazneno djelo "prouzročenje smrti iz nehaja" opisano u članku 113. Kaznenog zakona, a za koje je propisana znatno manja kazna zatvora, odnosno do pet godina. Međutim, osumnjičeni je u pozivu upućenom policiji u srijedu navečer tvrdio da je počinjeno samoubojstvo, koje je očevidom vrlo brzo isključeno, te je potom mladić promijenio svoju priču kako je do opaljenja pištolja došlo sasvim slučajno dok ga je čistio. Čak i nakon prvog lažnog iskaza policija prihvaća njegovu drugu izjavu i podnosi kaznenu prijavu za blaže kazneno djelo ne smatrajući to ubojstvom. Pravni stručnjaci, pak, navode kako se u pravilu već u startu uvijek ide s najvišom mogućom realnom kvalifikacijom kada na to upućuju detalji kao što je to ovdje bio slučaj. Naime, ugrožavanje sigurnosti općeopasnom radnjom ne može se učiniti jednoj osobi. Nakon što su takve stvari isplivale u javnosti, s pravom se počelo sumnjati "radi li se tu o mogućem zataškavanju s obzirom na to da je riječ o policijskom službeniku".

Novu dimenziju cijelom slučaju dale su poruke koje je nesretna djevojka razmjenjivala sa svojim prijateljicama i Smažilom. Iz njih je vidljivo da je Mihaela poznavala policajca vrlo kratko vrijeme, no da je i to bilo dovoljno da njegovo ponašanje okarakterizira opsesivnim i manipulativnim. Policija je navodno u posjedu tih prepiski. Ovaj slučaj sada otvara i pitanje funkcioniranja sustava odabira policijskih službenika. Je li tu zatajila provjera psihofizičkih sposobnosti osoba kojima se daje oružje u ruke i goleme ovlasti. Govori se čak i o nekoliko poziva koje je ubojica uputio nekim osobama prije nego što se obratio policiji. Dakako da ti detalji nisu poznati, no bude li se unutarnja kontrola policije pozabavila ovim slučajem, sigurno je da će biti dobar putokaz u rješavanju misterija je li i tko je pokušao intervenirati u istrazi.

Odgovore koje javnost želi i ima pravo doznati potražili smo i od ministra unutarnjih poslova i ravnatelja policije, no do ponedjeljka poslijepodne, pet dana nakon ubojstva, nije stiglo ni slovo. Ta šutnja vodećih ljudi policije koji su dobili povjerenje da se brinu o našoj sigurnosti nikako ne može biti dobra jer eterom kruže poluinformacije koje samo stvaraju dodatnu zbrku. Zataškavanje činjenica dovelo je do gubljenja povjerenja u institucije koje se brinu o sigurnosti građana. Stoga je doista važno da se napravi objektivna istraga o svim okolnostima ubojstva, ali i da se provede unutarnja kontrola i ozbiljno istraži je li bilo pokušaja zataškavanja ovog događaja koji je odnio jedan mladi život.



Unatoč tvrdnjama policije da zataškavanja u ovom slučaju nije bilo, i sama prva "krnja" informacija da je smrtno stradala 21-godišnjakinja iz službenog policijskog pištolja bila je upitna, jer nisu bile navedene godine policijskog službenika čiji je pištolj bio. Tek u dopuni informacije bilo je navedeno da ima 27 godina. Inače, informacije koje javnosti upućuje osječka policija i inače su šture, no u njima je navedena dob osobe o kojoj se radi. Većina drugih policijskih uprava u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje "normalan" način izvještavanja u kojem su navedene sve činjenice u vezi s nekim slučajem i njihova priopćenja su puno informativnija. U tim priopćenjima točno se navodi tko (dob), s područja kojeg grada, na kojem području, na koji način, u kojem vremenu i gdje je što učinio te za kakvu se kaznenu ili prekršajnu odgovornost sumnjiči, ali i godine žrtve. U priopćenjima Policijske uprave osječko-baranjske izbjegavaju se dati i informacije na području kojeg grada ili općine se nešto dogodilo. Često je izgovor tajnost osobnih podataka, no nečija dob i područje na kojem živi ne može otkriti identitet ni žrtve ni počinitelja.

Kriminalist Željko Cvrtila smatra kako osječka policija nije ništa prikrivala, no mogla je postupiti drukčije u izvještavanju. "Mislim da nisu ništa prikrivali, nego se nisu najbolje snašli ni na samom mjestu očevida ni u komunikaciji s javnosti. Policija ne rukovodi očevidom, nego nadležno državno odvjetništvo. Što se tiče kvalifikacije djela, policija se uglavnom koordinira s državnim odvjetništvom. S obzirom na to da su imali različite kvalifikacije kaznenog djela, to znači da to nisu učinili. No ne smatram ni to nekom posebnom pogreškom jer je državno odvjetništvo to koje u konačnici daje kvalifikaciju koju će i zastupati kada dođe do suđenja. Svakako smatram da su to trebali bolje komunicirati", smatra Cvrtila. Na pitanje koliko su strogi psihotestovi za primanje u policiju kaže da su eliminacijski, a obuka bi se trebala u policiji provoditi kontinuirano. "Bilo bi dobro da se uz sistematski pregled u policiji doda i psihotest. Imate situacije na primjer u američkim državama gdje policajci idu na psihoterapiju nakon stresnih situacija, ali to ne znači automatski da su nesposobni za službu, nego ih se procjenjuje nakon liječenja. U nas je uobičajeno da, ako policajac ima nekih psihičkih problema, ne liječi se ili ide privatnom psihologu ili psihijatru da nitko ne zna", ističe.