Turbulentna vremena u kojima živimo obilježena su krizama. Zbog međunarodne povezanosti robnih i novčanih tijekova te krize imaju karakter svjetskih kriza i na gospodarstva ostavljaju teške posljedice bez obzira na to jesu li nastale zbog ekonomskih ili neekonomskih razloga. Njihove posljedice pogađaju pritom i razvijene i nerazvijene zemlje - kaže dr. sc. Nikša Nikolić, redoviti profesor u trajnom zvanju pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te u nastavku svoga priloga za Magazin piše:

- Svjetsko gospodarstvo, netom što se izvuklo iz velike financijske krize 2008., suočilo se s tzv. pandemijskom krizom, te energetskom krizom prouzročenom rusko-ukrajinskim ratom. Od kriza i njihovih posljedica nije bilo izuzeto ni gospodarstvo EU-a. Europska komisija je s ciljem saniranja kriznih posljedica primijenila standardni recept, a to je novčana pomoć gospodarstvima članica EU-a. Taj je recept prvi put primijenjen za velike financijske krize 2008. i praktično je ponovljen i za ostale dvije sustavne krize koje su bile neekonomskog podrijetla. U tom je svjetlu potrebno promatrati i nastanak najvećeg paketa poticaja koji je ikad do sada financiran u EU-u, i to korištenjem dvaju financijskih instrumenata - dugoročnog proračuna EU-a i inicijative NextGenerationEU.

Da bi se postigli proklamirani ciljevi stvaranja zelenije, digitalnije i otpornije Europe, više od polovine sredstava tih instrumenata namijenjeno je istraživanju i inovacijama, pravednoj klimatskoj i digitalnoj tranziciji te pripravnosti, oporavku i otpornosti. EU sljedeće generacije (NextGenerationEU) kao instrument za financiranje tog sveobuhvatnog paketa poticaja nastao je kao rezultat inicijative da se zemljama članicama EU-a pomogne u otklanjanju šteta izazvanih pandemijom koronavirusa.

Taj privremeni instrument pomoći, koji do novca dolazi zaduživanjem na međunarodnom financijskom tržištu emisijom obveznica, plasira svoja sredstva u najvećoj mjeri preko Mehanizma za oporavak i otpornost u obliku davanja nepovratnih sredstava i zajmova za potporu reformama i ulaganjima u zemljama članicama EU-a. Da bi primile ta sredstva, zemlje članice i same moraju pripremiti vlastite planove za oporavak i otpornost, kojima pokazuju kako će ulagati sredstva, te ispuniti određene etape i ciljeve koje će prije isplate novca ocijeniti Europska komisija (EK). Ostatak sredstava realizira se preko drugih fondova, od kojih su se neki nakon ruske agresije u Ukrajini mogli iskoristiti u obliku pomoći zemljama članicama za potrebe zbrinjavanja izbjeglica koji im dolaze iz ratom pogođenog područja. Navedimo pri tome da su s ciljem pružanja pomoći i potpore Ukrajini, a kao odgovor na humanitarnu krizu izazvanu ratom, iskorištena i sredstva proračuna EU-a.

Kada se danas, dvije godine nakon njegova donošenja, ocjenjuje taj paket poticaja i instrumente njihova financiranja, bitno je naglasiti da je EK, u nastojanju da sanira krizne posljedice i postigne željenu učinkovitost u svladavanju najvećih izazova s kojima se suočava EU, uzela u obzir svu raznolikost gospodarstava zemalja članica i osigurala im pristup sredstvima pod istim uvjetima. Prebacujući te aktivnosti, kao i njihovo financiranje, na nadnacionalnu razinu postignut je itekako pozitivan učinak u smjeru izgradnje potrebnog povjerenja u koristi koje dolaze od članstva u EU-u. Nemojmo pri tome zaboraviti spomenuti još jednu važnu činjenicu - EU je "pilot-projekt" procesa globalizacije. Prema tome, i krize s kojima se susreće EU istodobno su i krize globalizma kao procesa i u biti su ispit njegove održivosti. Mjere za saniranje posljedica kriza moraju se, prema tome, provoditi nadnacionalno i odnositi se na sve zemlje članice podjednako. U uvjetima raznolikosti gospodarstava zemalja članica EU-a te se mjere nipošto ne smiju prepuštati svakoj zemlji pojedinačno ostavljajući joj da se snalazi kako zna i umije. Također, njihovo bi nadnacionalno selektivno provođenje bilo nedopustivo jer bi stvaralo nepovjerenje prema EU-u i jačalo nacionalne populističke pokrete koji se suprotstavljaju članstvu u EU-u.

Hrvatska je, kao uostalom i sve druge zemlje članice EU-a, donijela svoj Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), koji je pretpostavka korištenja sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Da bi se dobila ta nepovratna sredstva, nužno je ostvariti sva ulaganja i reforme zacrtane u NPOO-u. U hrvatskoj javnosti bilo je glede toga dosta polemika. Prigovori su u prvom redu dolazili od poduzetnika, koji su zamjerali da je najveći dio sredstava planiran za ulaganja i reforme javnog sektora, a relativno mali za potrebe poduzetništva, te da bi idealan odnos trebao biti pola-pola. EK je odbacio takve zahtjeve kao neutemeljene naglašavajući da će se reforme i ulaganja u javni sektor, i izravno i neizravno, odraziti na koristi privatnog sektora. Premda je pri usvajanju hrvatskog NPOO-a bilo rasprave o odnosu ulaganja i reformi, EK ga je usvojio, čime je automatski ostvarena isplata predujma od 818 milijuna eura u 2021. godini.

Da bi ostvarila dobivanje daljnjih sredstava, Hrvatska je trebala ostvariti zacrtane etape i ciljeve. Ono što se mora pritom konstatirati jest činjenica da je Hrvatska taj posao u cijelosti odradila, što je rezultiralo isplatom dviju rata od po 700 milijuna eura! To je osim Hrvatske do sada ostvarilo samo šest zemalja. Tome treba dodati da je Hrvatska po dinamici provedbe projekata prva zemlja u EU-u, te da nije začuđujuće što je predala zahtjev i za isplatu treće rate, što će najvjerojatnije biti realizirano do kraja ove godine. Kada se to ostvari, Hrvatska postaje vodeća zemlja EU-a po odnosu isplaćenih i dodijeljenih sredstava. Na temelju toga, proizlazi zaključak da je postojanje europskog Mehanizma za oporavak i otpornost izuzetno pozitivno djelovalo na Hrvatsku, koja je preko svog NPOO-a provela brojne reforme i ulaganja na planu poslovnog okruženja, obrazovanja, javne uprave, pravosuđa, energetike i energetske učinkovitosti, zdravstva, socijalne politike, zapošljavanja te u obnovi nakon potresa. Da nije bilo tog novčanog inputa, na te bismo reforme i ulaganja još uvijek čekali.

Konačno, premda su mnoge reforme uspješno provedene, Hrvatska se još uvijek susreće s inflacijom i neizvjesnim turističkim prihodima, što unosi dozu pesimizma. Premda će suzbijanje inflacije još dugo biti u fokusu djelovanja SB-a, mjesta pesimizmu ipak nema. To nam pokazuje i podatak da su cijene energenata na međunarodnom tržištu pale, i to zbog smanjene potražnje. Pad potražnje na tom tržištu rezultat je uglavnom porasta štednje u potrošnji energenata u velikom broju razvijenih europskih zemalja, ali i smanjenja potražnje Kine, čije je gospodarstvo trenutno u fazi stagnacije. Realno bi bilo očekivati da će se to stanje zadržati, čime se na određeni način uklanja vanjski činitelj inflatornih pritisaka. Vlada bi se pri tome trebala pozabaviti razlozima zašto se ovo sniženje cijena na međunarodnom tržištu nije prenijelo na nacionalno, razmatrajući pitanje djeluje li na planu energenata tržište ili ne.

Nadalje, glede inflacije, Vlada treba biti itekako oprezna s porastom plaća i mirovina, to više što se radi o predizbornoj godini i izdašnom punjenju proračuna. Taj porast može vrlo lako stvoriti inflatornu spiralu između plaća i porasta cijena i time kreirati daljnja inflatorna očekivanja i pritiske.

Ni na planu prihoda od turističke sezone ne treba biti pesimist. O visini tih prihoda ne smije se zaključivati na temelju nekih poznatih fizičkih pokazatelja koji se često vode u turizmu, ali uopće ne pokazuju kolika je konačna financijska zarada. Financijski podatci o uspješnosti turističke sezone bit će poznati nekoliko mjeseci nakon što se turistička sezona završi, pa se tek onda mogu donositi zaključci i provoditi odgovarajuće analize njezina uspjeha odnosno neuspjeha.