Zanimljivo je da se ponovno u medije vraća riječ huligan. Vjerojatno stoga što se pokušava uvesti razlika između "pristojnog" navijača i onog kojem je sport navodno na drugom mjestu. Huligan, međutim, kao i hajduk u sebi sakriva ambivalenciju - kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Riječ se pojavljuje prvi put u britanskom satiričnom tisku i upotrebljava za ismijavanje "primitivnih" Iraca (varijanta irskog prezimena Houlihan), a internacionalizaciju zahvaljuje Sovjetskom Savezu u kojem se riječ huligan upotrebljavala za disidenta i partijskog otpadnika. Huligan bi dakle bio onaj koji se suprotstavlja sustavu, rasizmu i kolonijalizmu, svakako samo hvalevrijedne osobine.

I ako se pomnije promatra način medijske reprezentacije slučaja iz Atene, otkrivamo upravo tu pozadinu. Diskurs se rascjepljuje na dvije pozicije, na huligane kao osobe koje ne pristaju na diktat i ponajprije se bore za slobodu i huligane kao necivilizirane, poludivlje osobe, koje robuju najnižim animalnim instinktima. Zanimljivo je kako i službena izvješća variraju te dvije pozicije. No varijacije na temu heroja i zločinca i inače su kulturna specijalnost istoka Europe i Balkana. Pa ipak, da se ne bi bezrazložno autoegzotizirali, treba naglasiti da ambivalentnost zločinca svoje korijene ima u ranom modernizmu kada se potpuno mijenja kazneni sustav, pa prijestupnici više nisu javno mučeni i smaknuti, već ih se izmiče iz javnosti kako bi ih se tehnologijama nadzora transformiralo. Jedan od razloga za tu promjenu svakako su bile i biografije slavnih razbojnika koje su se širile zajedno s tiskarskom tehnologijom i posljedičnom pismenošću masa, a koje su veličale počinjene zločine kao osobit oblik herojstva. Ambivalencija dakle postoji već prilično dugo, barem tristotinjak godina.



No prezentacija huliganskog ponašanja, koliko god dio konteksta, posebna je priča i u atenskom slučaju...?

- Kako god bilo i što god da nam mediji plasirali kao zbilju, činjenica je da se dogodilo ubojstvo, da je skupina navijača organizirano otišla u Grčku ne samo da bi došli na stadion nego da bi pokazali da se ne boje nikoga, ni krovnih nogometnih organizacija, ni države, ni policije. Oni odlaze kako bi pokazali da je njihov klub važniji od njihova života, države, policije i zabrana. Ali tako su mogli izabrati i bilo koji drugi simbol za koji će se "boriti". Čim se izabere nešto - rasu, naciju, klasu, klub ili religiju, otvara se prostor za djelovanje u svrhu višeg cilja, a onda cilj počne opravdavati sredstvo, pa je sve dopušteno. Viši cijevi daju i veliku slobodu za transgresiju i poslije opravdanje bilo kakve akcije. Takvom logikom lako se dolazi do zaključka kako nije problem što se stotinjak navijača odlučilo unatoč zabrani pojaviti u Ateni, već je problem policija koja ih u tome nije spriječila ili nije odradila posao kako valja. Naravno i AEK-ovi navijači imali su identični sklop, pa su doživjeli BBB-ovce kao uljeze u "njihovu" teritoriju. Uglavnom, viši ciljevi su uvijek pogodno tlo za kriminal svih vrsta.

Ne treba pri tome smetnuti s uma dvije nogometne utakmice koje su zbog nereda završile pogubno za mnoštvo navijača/huligana. Riječ je o tragedijama na stadionu Hillsborough i Heysel. Na Hillsboroughu je istraga dala za pravo navijačima i optužila lošu organizaciju utakmice. No, na Heyselu je situacija bila sasvim drukčija. Premda je i tamo bilo propusta u organizaciji, ipak je za smrt 39 navijača okrivljen britanski nogometni huliganizam. Te dvije tragedije kao da simbolički prate i dva načina interpretacije nogometnih navijača i navijačke kulture. Sve to, naravno, samo pokazuje kako se radi o puno kompleksnijem problemu no što smo ga u stanju detektirati na brzinu i prigodno.

Dougie Brimson, autor kultne knjige "Nogometno nasilje u Europi: Kako se razvijao nogometni huliganizam", još je prije dvadesetak godina objašnjavao koliko je duboko nogometna scena prožeta nasiljem i huliganizmom te upozorio da je taj fenomen zapravo trajan problem europskih društava/država. Vaš komentar?

- Dougie Brimson prvi je autor koji je pisao o nogometnom huliganizmu iznutra, gotovo antropološki, i upozorio kako potpuno krivo doživljavamo nogometnu kulturu i kulturu navijača. Naime, moralna panika koja se širila medijskim prostorom Velike Britanije sedamdesetih portretirala je nogometne "huligane" kao nezaposlene mladiće iz disfunkcionalnih obitelji. Činjenica je, međutim, bila da nitko od Dougiejevih prijatelja nije bio problematična osoba - do nedjeljne utakmice. Studije Dougieja Brimsona tako su prve otvorile put za ozbiljnije izučavanje navijačke kulture, što nije zaobišlo ni hrvatske istraživače, pa smo u ranim danima istraživanja navijačke kulture dobili i nekoliko sjajnih studija (Dražena Lalića, Benjamina Perasovića i posebno Srđana Vrcana). I tu se nije stalo, pa imamo i studiju o nogometnoj kulturi "Domaći teren" Ozrena Bitija, u kojoj se upozorava na kompleks međusobno neodvojivih problema koji konstruiraju naše razumijevanje nogometne igre. Biti ne propušta upozoriti na sve aktere stvaranje nogometne kulture, od poduzetnika, udruga, lokalnih vlasti, kladionica i svega što prati sport. Polje je, dakle, vrlo kompleksno i prosudbe se ne bi trebale davati olako.

Naravno, kad netko bude ubijen, sve te silnice postaju manje važne, uzroci takvog tipa nasilja neće nas utješiti. Ipak, mediji su prepuni rasprava je li se moglo takvo što spriječiti. Moglo se, ali onda ne bismo imali nogomet kao globalni biznis. Naime, kao što to tvrdi i Dougie Brimson, nasilje je sportu inherentno. Često kad gledamo internacionalne sportske događaje, vidimo uniforme (dresove), zastave i himne. Sportske terene još nazivamo i borilištima i sve ima neku ratnu logiku u pozadini. Ako vrijedi Clausewitzev aforizam da je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda je jednako tako i sport nastavak rata drugačijim sredstvima. Htjeli - ne htjeli, nasilje i sport idu ruku pod ruku, što zna svatko tko se bavio sportom - na treninzima se odgaja agresivnost. Ako se sportaši bore na terenu protiv suparnika u želji da ga nadvladaju, istu logiku preuzet će i navijači, i na terenu i izvan njega.



Kad smo kod knjiga, spomenut ću i Dominiquea Bodina, koji u svom djelu "Sport i nasilje u Europi" iz 2007. daje zanimljive primjedbe i komentare. Bodin se između ostalog pita - ako je sport društvena aktivnost poput "bilo koje druge", smije li u tome kontekstu sport biti superioran ostatku društva, sa svime što donosi, pozitivno i negativno? Kakav bi bio Vaš odgovor?

- Sport sigurno nije aktivnost kao i svaka druga. Mislim da ne postoji društvo koje ne bi imalo hijerarhiju aktivnosti, pa su neke važnije, a druge manje važne. Ali nije to tako ni bilo mišljeno u samoj knjizi, to je bilo tek ponuđeno retoričko pitanje. Kao što je još Vrcan pokazao, ekstremno navijačko nasilje u nogomet ulazi tek kada nogomet postaje medijsko-korporativni posao. Puna globalizacija tijekom osamdesetih uvođenjem satelitskih tehnologija u industriju zabave napravila je od nogometa glavnu atrakciju. Zašto baš od nogometa? Pa prije svega, što je još uočio i Vrcan, nogomet ne traži posebnu infrastrukturu. Mogu ga igrati i bogati i siromašni, dovoljna je krpenjača, livada i četiri grane. Ta jednostavnost stvara veliki broj igrača i gledatelja. Rijetki su oni kolji gledaju nogomet a da baš nikada u životu nisu zaigrali neku od njegovih popularnih podvrsta - mali nogomet, "na dva mala" i sl. Tako se odmalena navikavamo na pravila, prepoznajemo talente i sasvim nam je "prirodno" pratiti nogomet.

Poslovna, pak, strana nogometa temelji se na finom balansiranju razine neurotransmitera dopamina kod navijača i poklonika i slična je onoj kojom se koristi religija i kockarnica. Istraživanja su pokazala kako nesigurnost ishoda neke akcije drži dopamin vrlo visoko i navodi na ponavljanje neke radnje. Dakle, dopamin je sredstvo motivacije za akciju, kad ne bismo imali dopamin, ništa nas ne bi motiviralo na učenje. U kockarnicama je osoba izložena visokoj razini nesigurnosti u dobitak, što dovoljno visoko podiže dopamin te opsesivno ponavlja radnje zbog vjere u dobitak. Religija pak razinu dopamina održava nesigurnošću u stanje nakon smrti. Dopamin nas tjera na određene religijske rituale jer nismo sigurni u ishod našeg života, drugim riječima spremni smo čekati i cijeli život na nagradu. Slično se uspostavio i nogomet, ali i sport u cjelini. Dopaminske vrijednosti su visoke kod svih. Igrači naporno treniraju jer vjeruju da će stvoriti karijeru koja će im biti nagrada. Navijačima dopamin zapravo održava mogućnost da slabiji i siromašniji pobjedi boljeg i bogatijeg, jer, znamo svi, "lopta je okrugla". Kombinacija ta dva momenta stvara "Pepeljuga efekt" u kojem umjesto cipelice kopačka osigurava život u dvorcu. I u tu bajku svi vole vjerovati. Svatko možda ima takvu nogu. A to je na neki način i bajka kapitalizma napisana u knjigama za samopomoć koje uče da je već tako i tako sve u nama, samo to moramo otkriti. Time ne postoje uvjeti koje nismo u stanju nadvladati, od rođenja u siromaštvu, roditelja ovisnika, rata i sl. u nama je nešto više. I po vjeru u to nešto više u nama odlazimo u svake nedjelje u hramove (nije li zanimljivo da se važni nogometni stadioni u medijima doslovce i nazivaju hramovima) gdje "naših jedanaest" otkupljuje bar na tih dva sata grijehe naših neuspjeha.

Koliko je razvoju i širenju devijantnog ponašanja nogometnih navijača pomogao internetski komunikacijski alat poput društvenih mreža, preko kojih se dogovaraju i masovne tučnjave i sukobi na javnim mjestima...?

- Internet je sam po sebi mjesto transgresije. Kao da imamo drugi tip odgovornosti na mrežama negoli u off-line kulturi. No teško bi bilo tvrditi da huliganizam postaje popularniji jer danas imamo internet. Kao što sam naveo prije, huliganizam je stara pojava i upozorava na neku unutarnju društvenu napetost koju nije moguće jednostavno razriješiti. Ona će se reflektirati u bilo kojoj komunikacijskoj formi - knjizi, romanu, pamfletu, samizdatu, fanzinu, telefonu, traču. Premda su društvene mreže itekako odgovorne za konstrukciju novih mladenačkih kultura, u ovom slučaju su samo sredstvo.



Za kraj, jedno "trendovsko" pitanje. S obzirom na to da se posljednjih godina puno priča i o IMS-u (Irritable Male Syndrom/Sindom muške razdražljivosti), može li se u neku ruku i razdražljivost huliganskih skupina povezati, možda i tumačiti, i kroz jedan takav kontekst ili bi to ipak bilo pretjerivanje? Vjerojatno bi tu psihologija imala što reći, ali i antropologija...?

- Zgodno mi je to da su i muškarci dobili pravo na svoju "histeriju". Muškarci sebi ne mogu pomoći jer su po prirodi razdražljivi, pa onda sposobni za nanošenje ozljeda. Mislim da je opasno poigravati se s takvim tipom biologizacije ponašanja. U navijačkim se kulturama ipak radi o nametnutim modelima muškosti, a ne o biologiji. Taj model naravno podrazumijeva i agresivno ponašanje u određenim kontekstima, i to se stječe druženjem u danim skupinama. Pozicioniranje u takvim skupinama je također povezano s načinom korištenja tjelesnog nasilja.

Dakle, velik dio odrastanja adolescenata i socijalizacija u tim skupinama otvoreno zagovaraju nasilje, obično protektivno - moraš obraniti prijatelja, djevojku, kvart, klub, grad regiju, naciju i rasu. A što se tumači kao napad, e to je prilično rastezljivo, posebno danas u vrijeme raznovrsnih teorija zavjere. Neke se skupine smatraju prijetnjom samim postojanjem a da i ne čine nešto posebno. U navijačkim grupama zapravo se stalno pothranjuje paranoja, izmišljanje neprijatelja kako bi se ostvarila unutarnja kohezija i smisao postojanja. To je jedini sindrom. (D.J.)