Magazin
SVIJET U KAKVOM ŽIVIMO: KRIZNA VREMENA I MENTALNI IZAZOVI...

Pojedini mediji stvaraju narativ kako stvari nikada nisu bile gore
Objavljeno 18. ožujka, 2023.
DR. SC. DORA POLŠEK Specijalizantica psihijatrije i Geštalt terapeutkinja

Tri godine pandemije i sad već više od jedne godine rata u Ukrajini sa svim posljedicama koje ta tragedija donosi, krizno je razdoblje kakvo Europa ne pamti, uključujući naravno i RH kao članicu EU-a. Koliko je svime što se događa narušena mentalna stabilnost stanovništva, raste li broj oboljelih, depresivnih, psihosomatskih poremećaja kod šire populacije, ne računajući Ukrajince izložene ratu izravno... pitali smo dr. sc. Doru Polšek, specijalizanticu psihijatrije i Geštalt terapeutkinju.



- Posljednje tri godine suočili smo se s krizama koje su u mnogima potaknule osjećaje straha i ugroženosti. Ovo je uistinu krizno razdoblje. Podaci iz moje ustanove, Klinike za psihijatriju Vrapče, kao i podaci drugih domaćih i stranih kolega, pokazuju kako je sve veći broj osoba koje traže pomoć psihijatara zbog stalnog osjećaja tjeskobe, nemira, tjelesnih simptoma bez jasnog tjelesnog uzroka, problema sa spavanjem i koncentracijom. Uistinu se povećao broj ljudi koji pate od tjeskobe i depresije, a najveći porast bilježi se u populaciji žena i osoba mlađe dobi.

U ZAČARNOM KRUGU


Kako to objasniti, koje sve i kakve čimbenike treba uzeti u obzir, u širem i užem kontekstu...?

- Postoji više načina kako da se ovaj podatak interpretira - epidemiološki, kulturološki, statistički, senzacionalistički - činjenica je da su ljudi u strahu. Suočeni s realnim podacima, prvi impuls može biti da počnemo katastrofizirati i pretkazivati kraj svijeta.

No osvrnula bih se na vaš navod da Europa ne pamti ovakvu krizu. To, možda, gledano prema broju zahvaćenih globalno jest točno, s obzirom na to da su male šanse da je među nama netko živio prije sto godina kada je harala španjolska gripa, no, nažalost, mnogi iz ovog podneblja dobro pamte osjećaje ugroženosti i neizvjesnosti povezane s događajima tijekom Domovinskog rata. Neki pamte Černobil, neki pamte strah od ospica prije razvoja cjepiva, dok najstariji među nama pamte možda i Drugi svjetski rat i njegove posljedice. Ne govorim ovo kako bih trivijalizirala ili umanjivala događaje koji nas potresaju ovih godina. Rat u Ukrajini najgori je rat za one koji ga trenutačno osjećaju na svojoj koži, kao što je i korona bila najgora bolest za one koji su izgubili život u borbi protiv nje i za njihove obitelji. Ono što želim reći je da pojedini mediji stvaraju narativ kako stvari nikada nisu bile gore. I to je točno, nekima i nisu, ovisno o tome kada smo rođeni.

Ono što je drukčije nego prije i zbog čega se, prema mojem mišljenju, čini da nikada nije bilo gore jest naša svjesnost o svemu lošem što se događa. Sada smo svi "navučeni" na naše mobilne uređaje, televiziju i računala, gdje smo, htjeli - ne htjeli, bombardirani detaljima primjerice svakog tijela izvučenog iz stravične katastrofe koja je pogodila Tursku i Siriju, ili svakog broja novozaražene osobe koronavirusom u svakom gradu ili županiji.

Za ovo ne krivim medije, kao ni pojedince. Prema mojem mišljenju došlo je do jednog malignog razvoja začaranog kruga gdje je čovjek postao ovisan o šarenim pokretnim slikama koje su mu neprekidno dostupne, što, vjerujem, ima korijen u evolucijskom ustroju našeg mozga, a zatim su se mediji prilagodili kako bi što kraćim i što bombastičnijim informacijama "iskočili" iz neprohodne kaljuže reklamnih videa, priloga o tome što je netko rekao ili odjenuo, kako bismo trebali odgajati našu djecu ili spremati palačinke.

OTVORENO O STRAHOVIMA


Uzimajući sve u obzir, predugo smo u kriznom stanju (pandemija, ukrajinski rat, inflacija, recesija...), pa se sve više govori o psihologiji krize ovakvog vremena u kakvom živimo... Vaš komentar?

- Umjesto da vam govorim o psihologiji krize, radije bih iznijela svoje mišljenje da je povećana stopa anksioznih poremećaja povezana s razinom perfekcionizma u društvu, ili još bolje rečeno s obzirom na naslov vašeg priloga, s implicitnim i eksplicitnim očekivanjima koje moderni čovjek ima od svojeg života. Naravno da je neugodno biti suočen s vlastitom nemoći, npr. u kontroliranju tijeka globalne politike, ili s vlastitom krhkosti, u susretanju s nevidljivim bićem kao što je koronavirus. Tužno je znati da ljudi nedaleko od nas umiru zbog nerazumljivog agresivnog hira nekog pojedinca. Zastrašujuće je pomisliti kako samo neki neoprezni ili impulzivni komentar našeg političara ovakvu agresiju može navući u našem smjeru. Užasno je nadalje zamisliti da će naša djeca odrastati u okolišu gdje neće biti ptica i kukaca, gdje neće biti sigurno kupati se u potoku ili gdje hrana neće imati okus kao što je imala kad smo mi bili mali. Da, realno je da ćemo se u našem životu susresti s "teškim" emocijama. Realno je da smo se već i susreli sa sličnim emocijama, pomislili na ideju vlastite smrti i prolaznosti svega što volimo. Ne mislim da razmišljajući o ovakvim temama znači da imamo anksioznost i depresiju. Problem je ako očekujemo da ćemo cijeli život, a životni vijek se produžuje, provesti a da ne moramo proživjeti (i preživjeti) strah, neizvjesnost, oskudicu ili gubitak. Ovakvo očekivanje, nažalost, u svjetlu cijele povijesti čovječanstva, jednostavno nije realistično. Bolujemo od anksioznosti ili depresije onda kada ne možemo funkcionirati zbog brige i neizvjesnost koji su usađeni u samu prirodu onoga što znači biti čovjek. Važno je da ne zaboravimo da duševne bolesti u koje spadaju anksioznost i depresija, nisu nužno povezane s realnim događajima u okolini. Postoji jasna biološka komponenta koja pridonosi razvoju duševnih bolesti i zbog koje se ove bolesti liječe farmakološki. S druge strane, u mentalnom zdravlju pomaže nam psihički kapacitet za nošenje i suživot s ovim "teškim" emocijama. On se gradi u obiteljskoj okolini i od najranije dobi, a nastavlja se graditi kontinuiranom posvećenosti vlastitom unutarnjem životu.

Kako uopće u takvom nimalo poticajnom kontekstu svakodnevno funkcionirati, raditi, odmarati pa i zabaviti se, biti optimističan svim problemima unatoč...?

- Prvu stvar koju možemo učiniti za sebe je otvoreno razgovarati o svojim strahovima s nekom osobom od povjerenja koja nam je naklonjena. Vrlo vjerojatno je i ta druga osoba iskusila slične osjećaje tijekom svog života i moći će ih razumjeti. Ovo će pridonijeti novom iskustvu - toga da nismo sami. Ne mislim na uobičajene "žalopojke" o svima koji su nam krivi i svima koji su nešto krivo napravili. Ovdje govorim o iskrenoj i otvorenoj komunikaciji. U dijeljenju autentičnih osjećaja, pokazivanju vlastite vulnerabilnosti, dolazimo do iskustva zajedništva, koje je već veliki korak u "borbi" protiv anksioznosti. Ako nemamo blisku osobu u našoj okolini, trebali bismo se otvoriti ideji bliskosti i svjesno se pokušati s nekim zbližiti. Naravno, u slučaju potrebe, postoje i razni stručnjaci koji se bave ovom vrstom razgovora.

Prepoznavanje svojih emocija daje nam mogućnost da učinimo neke promjene u načinu na koji mislimo i u našem ponašanju. Na primjer, ako primjećujemo da smo pretjerano okupirani mislima o budućnosti da pokušamo fokus premjestiti na događaje u sadašnjosti. Ako vidimo da nas određene vijesti uzrujavaju, da smanjimo izloženost medijima. Ako primijetimo da posežemo za sredstvima ovisnosti da pobjegnemo od "teških" emocija, da odmah potražimo potporu i posvetimo se vježbanju zdravih navika. Fokus na našu neposrednu sferu djelovanja - naš posao, naše hobije, naše obitelji i bližnje, daje nam osjećaj kontrole. Vraćamo osjećaj da smo bitni i da ono što činimo može napraviti razliku, možda ne na globalnoj razini, ali na razini zamjetnoj za vlastito mentalno zdravlje i osjećaj vlastite vrijednosti.

VLADINE MJERE POMOĆI


Koliko pomažu konkretne državne mjere pomoći u ovim kriznim vremenima da se ljudi ipak u nekoj mjeri osjećaju sigurnijim, da ih se ne ostavlja samima, da imaju saznanja kako se o njima ipak brine Vlada (najugroženiji, umirovljenici...)?

- Nastavno na osjećaj vlastite vrijednosti i kontrole, u svezi s vašim pitanjem o mjerama državne pomoći imam podijeljeno mišljenje. Konkretna financijska pomoć svakome je dobrodošla, a nekima je i posljednja slamka spasa. No ideja da će nas netko drugi izvaditi iz škripca, da je taj netko odgovoran za nas ili da nam duguje, prema mojem mišljenju dugoročno nas oslabljuje, upravo zato što drugome predajemo kontrolu nad našim životom i prepuštamo se na milost i nemilost nevidljivim silama. Naravno da među nama postoje iznimno osjetljive skupine ljudi kojima bi država neizostavno trebala pomoći i koje su zbog promjene strukture društva (npr. iseljavanje radno sposobnih) posebno izložene krizi o kojoj govorimo.

Ako osjetimo da nas zabrinjava ova tematika, pokušajmo mi, članovi društva, umjesto samo novčanih sredstava, odvojiti dio svog vremena da se poskrbimo o nekom potrebitom - bio to starac u našoj obitelji, zanemareni susjed s poteškoćama ili dijete koje odrasta u zapuštenim uvjetima. Na ovaj način dopuštamo sebi da postanemo, koliko god malo, rješenje problema o kojem promišljamo. Ovo dobro djeluje i na smanjenje vlastitog osjećaja tjeskobe, dok daje mjerljive rezultate u zajednici.

Darko Jerković
Među nama postoje iznimno osjetljive skupine ljudi kojima bi država neizostavno trebala pomoći i koje su zbog promjene strukture društva posebno izložene krizi o kojoj govorimo...

Problem je ako očekujemo da ćemo cijeli život, a životni vijek se produžuje, provesti a da ne moramo proživjeti (i preživjeti) strah, neizvjesnost, oskudicu ili gubitak...

U mentalnom zdravlju pomaže nam psihički kapacitet za nošenje i suživot s ovim “teškim” emocijama. On se gradi u obiteljskoj okolini i od najranije dobi, a nastavlja se graditi kontinuiranom posvećenosti vlastitom unutarnjem životu...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana