Kultura
MATIJA KAČAN GLUMAC HNK-A U OSIJEKU, O PREDSTAVI “SVIRAJ TO PONOVNO, SAM”

Svatko je, vjerojatno, bio u barem jednoj od scena iz glave Woodyja Allena
Objavljeno 2. veljače, 2023.
Bolje je biti u raskoraku s cijelim svijetom nego sa samim sobom

Mladog ćemo glumca Matiju Kačana gledati u novoj predstavi HNK-a u Osijeku, koja premijeru ima 3. veljače. Riječ je o komediji "Sviraj to ponovno, Sam", prema filmu Woodyja Allena, napravljenoj u suradnji s Kazalištem Virovitica, u režiji Tamare Damjanović.



Rođeni Zagrepčanin, Kačan je diplomirao glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Ovaj svestrani mladi glumac neko je vrijeme studirao i na Fakultetu političkih znanosti te na Teološkom fakultetu, na kojemu je stigao do apsolventske godine. Nakon što je radio u kazalištima u Splitu i Zagrebu, već sedam godina radi u HNK-u u Osijeku.

Kako bi rezimirao ovih sedam godina koliko ste u stalnom angažmanu u osječkom HNK-u?

- Evo, nisam ni svjestan, odnosno sad jesam kad ste mi to spomenuli. Toliko je vremena prošlo. Meni se čini puno manje. Ali, lijep broj. Ima nešto u tome što me je zaintrigiralo. Započelo je sve mjuziklom "Moje pjesme, moji snovi" Nine Kleflin, s kojom sam kasnije puno surađivao, nakon čega mi je ponuđen stalni angažman u HNK-u u Osijeku. U to sam vrijeme u Zagrebu bio dosta angažiran kao glumac, ali nestalnost i neizvjesnost slobodnjaštva su me sve više umarale kako u umjetničkom tako i u egzistencijalnom smislu. Taj stalno prisutan nemir, a ujedno i, uvjetno rečeno, sloboda odabira koju imate kao slobodni umjetnik mi više nije imala smisla na tržištu kao što je hrvatsko. Uvidjevši da prihvaćam raditi bilo što zbog manjka potražnje, shvatio sam da ću početi činiti neke kompromise s kojima u konačnosti neću biti zadovoljan ili koji me neće moći zadovoljiti u onom umjetničkom smislu kojemu sam težio. Dobivši ponudu da postanem stalnim članom ansambla HNK-a u Osijeku, stao sam pred svojevrsno raskrižje, pred pitanjem u kojem svijetu želim graditi svoju karijeru. U to vrijeme sam već imao film "Vlog" na Pula film festivalu, zatim film "ZG 80", ulogu u "Larinu izboru", radio u mnogim kazalištima u Zagrebu... Nisam odluku o preseljenju donio preko noći, ali ubrzo sam shvatio da želim krenuti u tu avanturu koja se zasad čini jako dobrom. Prva moja predstava kao stalnog člana ansambla bila je "Vitez slavonske ravni", u kojoj sam igrao naslovnu ulogu. Osječka me je publika lijepo primila, kao i ja nju. Evo, sada, nakon sedam godina mogu reći da smo Osijek i ja ušli u ozbiljniju fazu naše sad već neraskidive veze. Bilo je uspona i padova, kao i u svakom odnosu, ali ljubav je svakim danim sve veća. Zapravo sam počašćen i sretan što sam baš s tom predstavim započeo svoj profesionalni angažman u gradu koji smatram više svojim nego on mene. Ipak sam ja njegov Vitez.

Kako ti se sviđa grad? Možeš li se zamisliti ovdje i za 20 ili 30 godina?

- Ono što me se najviše dojmilo kad sam prvi put došao je to što me je neodoljivo podsjećao na Zagreb, što se tiče njegove šire urbane strukture. To što ima tramvaj bilo je prvo i presudno za razliku od Splita u kojemu sam studirao. Prvo sam primjećivao stvari koje sam mogao komparirati sa svojim rodnim gradom, a koje su mi bile svojevrsna adaptivna pomoć u tranziciji ispunjenoj nostalgijom, strahom i neizvjesnošću koja prati ljude koji se presele u novu sredinu. Europska avenija me je podsjećala na Zrinjevac, Tvrđa na Gornji grad, Sjenjak na tipični ZG kvart… Nakon nekog vremena počeo sam uviđati sve prednosti, prestajući ga uspoređivati s bilo kojim drugim gradom. Osijek je sad grad koji ima nebrojeno više prednosti od ostalih gradova. Sad ga doživljavam svojim gradom u kojemu imam svoj stan, mir i stabilnost. Grad koji ima rijeku na kojoj se živi, grad koji ima odličnu hranu, mjesta za izlazak i opuštanje, u čijoj je neposrednoj blizini obilje prirode. Grad koji se ponovno budi. Grad u kojemu možeš nazvati prijatelja kad ti je dosadno i vrlo brzo popiti kavu ili se prošetati s njim. Grad u kojem si za dva sata do Zagreba, Budimpešte, Beograda. Osijek je top. I sve to, bez gužve. Dakle, moj odgovor je da ne planiram otići nikamo za stalno.


Koliko ti je tvoj lik u "Sviraj to ponovno, Sam" izazovan? Što je presudilo da dobiješ glavnu ulogu i kako si se snašao u njoj? Jesi li uspio kod sebe pronaći neku karakternu crtu odnosno autobiografski element zajednički s Allanom Felixom?

- Što se tiče Allanove iznimne nadarenosti i svestranosti koju ima kao neupitno višestruko talentiran intelektualac, težim k tome. Njegov osobni život nešto je već posve drugo. Kao i u svakoj drugoj ulozi koju igram, pronalazim neku svoju karakteristiku koju potom razvijam do granice koju možda u pravom životu nikad neću trebati dosegnuti, a ni željeti razviti. Lik koji igram ima određenu neurozu, nervozu i anksioznost s kojom se ne zna nositi uspoređujući se neprestano s nekim drugim. Pritom ne shvaća da je sve što ima dovoljno. Da je dovoljno biti ono što jesi. Bolje je biti u raskoraku s cijelim svijetom nego sa samim sobom. On je poput dječaka koji sanja i ne zna što radi, a naposljetku shvaća da "nema većeg poziva na ljubav od toga da je prvi ponudi", kako bi rekla Hannah Arendt. Mišljenja sam da se većina ljudi u tome može pronaći. Redateljica je odlučila da to budem ja prepoznajući vjerojatno u meni nerv koji je potreban za tu ulogu. Nadam se da nije pogriješila.

Kakvu je komunikaciju ostvario ansambl s redateljicom Damjanović? Odgovara li ti njezin način rada i kakva je bila atmosfera na probama?

- Zbog ovakvih predstava ponovno se zaljubite u svoj posao. Svaki je proces poseban na svoj način, a neki su posebniji. Ponekad se, kao i u ljubavi, jednostavno dogodi. U radu na ovoj predstavi dogodila se jedna lijepa suradnja između Kazališta Virovitica (budući da smo s njima ušli u produkciju) i nas iz HNK-a u Osijeku. Troje osječkih glumaca koji rade u Virovitici i troje nas koji radimo u HNK-u te osječka redateljica Tamara Damjanović čine (signifikantno, 7!) ovu predstavu zanimljivom i nama jako posebnom. S redateljicom Damjanović već imam iskustvo rada na "Snu ljetne noći". Ona je iznimna redateljica s kojom od prve probe znate na čemu ste. Iznimno je predana svom poslu, vrlo je profesionalna, znanjem potkovana i predana mlada redateljica. Promišlja kazalište i s glumcima stvara radnu atmosferu vrlo kreativno i pažljivo. Uza sve to, neobično je sistematična, blaga, ali i vrlo asertivna u radu s glumcima te se samim time lako s njom dogovorite o bilo kojem možebitnom problemu. Rad na ovoj predstavi bio je izniman, što će, nadam se, i publika osjetiti.

Što osječka publika može očekivati od "Sviraj to ponovno, Sam"? Kakvu budućnost predviđaš ovoj predstavi u svom matičnom kazalištu, ali i u Hrvatskoj?

- Jednu lijepu nesvakidašnju priču u kojoj se na humorističan način svatko može prepoznati. Ako ne iskustveno, onda bar na razini mašte. Svatko je, vjerojatno, bio u bar jednoj od scena iz Allanove glave. Na razini fabule ovaj tekst je promišljen do najsitnijeg detalja. Humorističan, zabavan, s malom dozom tuge i nostalgije. Nadam se dugogodišnjem životu ove predstave koju će ljudi imati želju ponovno pogledati.

Allena čitatelji i gledatelji ili obožavaju ili ga ne mogu smisliti, kojoj skupini pripadaš? Koji su tvoji favoriti među njegovim komadima i filmovima?

- Evo, primjerice, kad sam čuo da se ovaj komad postavlja kod nas, odmah sam imao potrebu izraziti svoje mišljenje o Woodyju Allenu. Zasigurno ima nešto u tome da ga ljudi granično doživljavaju. Ili ga voliš ili ga ne voliš. Naravno, pritom mislim na njegov profesionalni život i stvaralaštvo. Umalo sam i sam upao u zamku preuranjenih zaključaka bez prethodnog razmišljanja. Što te toliko živcira na njemu? On sam? Tako neugledan, s neupitno kontroverznim, tebi neshvatljivim i moralno vrlo upitnim životom? Ili zaista njegovi filmovi? I koliko si ih uopće pogledao? Nakon tog prvog otrežnjenja od predrasuda, shvatio sam da sam pogledao više njegovih vrhunskih djela nego što sam to isprva mislio vođen subjektivnim zaključcima prema njegovu kontroverznom privatnom životu. Ekscentričan je, ali je i taj koji je promijenio filmsku povijest, uveo antijunake u romantičnu komediju, pisao je skoro o svemu: ljubavi, Bogu, neurozama, majkama… Likove svih vrsta čini zanimljivijim, zna život, razumije ga. Kao favorite izdvojio bih "Vicky, Cristinu, Barcelonu", potom "Ponoć u Parizu" i, naravno, "Sviraj to ponovno, Sam".

Koga bi istaknuo od svojih mentora i dosadašnjih suradnika, od koga si najviše naučio o glumi i kazalištu?

- Od mnogih sam već učio i još uvijek učim. Čak i od najgorih nešto naučiš, bar ono što ne treba. Pravi su mi mentori svakodnevni ljudi koje susrećem u životu. Od njih zapravo najviše učim. A profesionalno, to je sad upravo Woody Allen - trenutno ga doživljavam kao mentora, iako nije fizički nazočan.

Koji su ti kazališni i izvankazališni planovi i ciljevi za doglednu budućnost? Postoji li neka uloga koju bi posebno volio igrati, redatelj s kojim bi htio surađivati?

- Nemam ih. Dan po dan. Plan je da ova premijera zaživi u ljudima i da je publika iskreno prihvati. Uskoro radim neke angažmane za televiziju. U svibnju gostujem u opereti "Vesela udovica" u HNK-u Osijek. Trenutno bih volio raditi s Woodyjem Allenom. Tko zna? Možda se i ostvari.

Danijel Miklić
Možda ste propustili...

ĐAKOVAČKI KULTURNI KRUG: “NARATIV I RAZUMIJEVANJE” I “ČUDO”

Izdane dvije nove knjige

NAJPOPULARNIJA DRAMA FRANKA WEDEKINDA

“Buđenje proljeća” u Teatru &TD

ORIGINALNI HRVATSKI BREND SE ŠIRI

U Kopenhagenu otvoren najveći Muzej iluzija u Europi

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana