Kad je počela 2021. godina svijet je, uključujući i Hrvatsku, bio pun nade da će se pandemija brzo pobijediti, jer smo dobili cjepivo i počela su cijepljenja. No optimizam je, čini se, splasnuo, jer smo dobili i novi 4. val zaraze, a ni cijepljenje ne ide tempom kakav se očekivao. Ukupno uzevši, ako je svijet već umoran od korone i svega vezanoga uz pandemiju, postavlja se pitanje može li i kako društvo normalno funkcionirati u ovakvom dugotrajnom novom (ne)normalnom? A postavlja se također i pitanje koliko je, između ostaloga, poremećena psihološka stabilnost, mentalno zdravlje građana u ovakvoj situaciji "konstantne ugroze"? Na sva ta i neka druga aktualna pitanja, odgovore smo potražili od dr. sc. Dinke Čorkalo Biruški, redovne profesorice s Katedre za socijalnu psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Da, sasvim je točno da smo umorni od korone. Međutim, što se tiče ocjene mentalnog zdravlja, posebno dugoročnih efekata, pričekajmo rezultate dugotrajnijih praćenja. U nas je nekoliko istraživanja koja prate mentalno i društveno stanje nacije. Dosadašnji pregledi istraživanja u svijetu pokazali su da je, npr. utjecaj lockdowna i sličnih restriktivnih politika na mentalno zdravlje opće populacije zapravo malen. Zato zaista trebamo biti oprezni s tvrdnjama da je došlo do dramatičnih promjena mentalnog zdravlja zbog koronapandemije. Rezultati našega ReSPoC istraživanja koje financira Hrvatska zaklada za znanost, pokazuju vrlo mala pogoršanja, i ne na svim mjerama. To govore podaci prikupljeni između 6. i 10. mjeseca nakon početka pandemije. Dakle, rekla bih da smo za sada razmjerno dobro, pokazujemo jasne znakove otpornosti kako to i jest često slučaj u situacijama nenadanih kriza, ali naglašavam i nužnost brige za mentalno zdravlje i dugoročne posljedice, posebno kod onih najranjivijih, odnosno onih koji su i u inače nepovoljnim životnim okolnostima. Ovo je vrijeme solidarnosti i važno je da to kao društvo pokažemo. Jako je dobra vijest da su u našem istraživanju razine solidarnosti kod naših građana visoke i, što je još važnije, da tijekom krize ne opadaju. Dakle, vjerujemo da se možemo osloniti jedni na druge, a to je u vremenima neizvjesnosti i nesigurnosti strašno važan socijalni kapital.



Koliko je sadašnje društvo, napose društvo digitalnog 21. stoljeća, podložno teorijama urota, ali i tzv. psihološkom ratu u kojem se prelamaju različiti interesi, od politike do interesa farmaceutskih korporacija itd.?

- Globalno gledano, suvremeno je društvo informacijskih tehnologija, informacijske zasićenosti i informacijske buke, pa u takvim okolnostima nije neočekivano da se mnogi osjećaju izgubljeno. Taj osjećaj izgubljenosti u informacijskoj kakofoniji možemo ublažiti i tako što prihvaćamo informacije koje potvrđuju naša stajališta, a onda to proglasimo "pravom istinom", jer razmjenjujemo informacije s mnogo ljudi koji misle isto. Tako uglavnom djeluju grupe koje promiču teorije zavjere, u svemu vide urotu moćnih i selektivno prikupljaju informacije kojima će to stajalište potkrijepiti. Teorije zavjera nisu novi fenomen, ali je činjenica da se danas u ovim informacijskim i komunikacijskim okolnostima lakše šire i dopiru do širokog kruga ljudi zahvaljujući društvenim mrežama. Njihov utjecaj, kao i utjecaj širenja lažnih vijesti, može biti jako opasan, što je prepoznala i WHO, konstatirajući da se ne borimo samo s pandemijom, nego i s infodemijom. Zato mislim da je jako važno kritičko korištenje i preuzimanje informacija, i posebno, da su to vještine kojima moramo poučiti mlade ljude kako bi odgovorno, promišljeno i učinkovito koristili suvremene medije.



Vidimo i slušamo sve glasnije antivaksere i antimaskere, koji negiraju i cjepiva i cijepljenje i potrebu nošenja maski. Ako se ne varam, tu bi i psihologija imala što reći... Kako se "boriti" protiv takvih fanatika? Kakva je u cijelom tom kontekstu uloga medija?

- Da, antivakseri i antimaskeri jako su glasni, pa nam se zato čini da su oni "glavni". No, imajmo na umu da je njihova "snaga" samo u buci, ne u masovnosti. Istraživanja i u nas pokazuju da je "antimaskera", dakle onih koji vjeruju da je korona bazično neopasna, i da su restriktivne mjere nepotrebno pretjerivanje, oko 13 %. Također, relativno je nizak postotak onih koji dosljedno odbijaju cijepljenje - između 16 i 18 %, pri čemu smo u našem istraživanju našli da taj postotak pada kako odmiče vrijeme. Dakle, jedan dio "tvrdolinijaša" ove vrste ipak će svoje stavove promijeniti. Mnogi od njih neće, ma kako ih uvjeravali, i zato se taj napor čini uzaludnim. Suprotno, uvjeravati i informacijski djelovati treba na one koji su neodlučni iz različitih razloga i motiva - zbog neinformiranosti, tjeskobe i straha, brige za posljedice, i sl., što su sve stajališta koja se dadu strpljivim, ciljanim i prilagođenim argumentima relaksirati i na kraju promijeniti. Pojačanim djelovanjem na tu populaciju zaista možemo povećani našu procijepljenost. Ali za njihovo motiviranje jako je važno uložiti napor.

Mediji tu sigurno mogu odigrati konstruktivnu ulogu. Da zaključim: ne mislim da je kaos dominantno obilježje društva u nas, ali da bi institucije mogle bolje raditi i upravljati krizom, mogle bi. U ovakvim vremenima nema mjesta samodopadnosti, ovakva vremena zahtijevaju ulaganje stalnog i dodatnog napora. Naše istraživanje pokazuje da institucije jesu slaba karika hrvatskog društva: naši mentalnozdravstveni indikatori razmjerno su dobri, naši indikatori socijalne kohezije i socijalnog kapitala također su jako dobri, ali percepcija institucija i posebno povjerenje u njih od početka je nisko i pada i dalje kako pandemija odmiče. To je nešto što vladajući jednostavno moraju uzeti u obzir i promijeniti, ako žele pridobiti građane na suradnju.



Zaključno, uzimajući sve u obzir, možemo li u takvom pandemijskom "novom normalnom" vjerovati u bolje sutra, biti optimisti bez obzira na sadašnje teškoće... Drugim riječima, kao socijalna psihologinja, vidite li Vi osobno više svjetla i nade umjesto mraka i beznađa, i kad je korona u pitanju, i kad se radi o društvu i izazovima budućnosti (sa ili bez korone) općenito?

- Prvo, mislim da je izraz "novo normalno" sasvim pogrešan. Nit‘ je ova situacija nova, epidemija je bilo oduvijek i bit će ih i u budućnosti, niti je normalna. Eventualno možemo govoriti o privremenom normalnom, jer smo, eto, prisiljeni normalizirati stvari koje su do jučer bile sasvim neuobičajene. Ali ključna riječ tu nije normalno, nego privremeno. Imajmo to na umu: situacije jest teška, izazovna, nelagodna, pa i ugrožavajuća, ali je privremena i proći će zajedničkim naporima. Znanstvenici su danonoćnim radom pronašli cjepivo, usavršavaju ga, a rade i na pronalasku učinkovitoga lijeka. Zato trebamo imati povjerenja u znanost, jer nam je ona i u prošlosti omogućila brojne pobjede te zaista nema mjesta pesimizmu.

Osim toga, kako to i istraživanja pokazuju, naša otpornost kao vrste je golema, naime, ljudi zaista imaju nevjerojatan kapacitet izboriti se s nedaćama i nastaviti dalje. To nikako ne znači da te nedaće nisu ostavile traga, ali naš je prilagodbeni kapacitet i u tome da na temelju proživljenog iskustva učimo i razvijamo nova ponašanja i strategije za budućnost. U pandemiji smo mnogo naučili, ne samo kako se izboriti s opasnom bolešću, nego smo naučili i važnu društvenu lekciju - pokazali smo kapacitet za solidarnost, štitili najranjivije i brinuli o drugima. Drugim riječima, pokazali smo da čovjek jest biće zajednice, i to je "recept" i za naš opstanak i za naš napredak. (D.J.)