Nekad su filozofi gotovo u pravilu bili i liječnicima. Jedan od njih bio je i Ibn Sina (980. - 1037.), u Europi poznatiji kao Avicena. U njegovoj se enciklopediji liječništva al-Qanunfi al-Tibb (The Canon of Medicine), bilježi termin "al-Arba’iniya" ("četrdesetnica"), a odnosi se na četrdesetdnevno izoliranje osoba koje bi mogle prenijeti zarazu.

Filozofi danas gotovo bez iznimke nisu liječnici. Nisam ni ja. Zbog toga mislim da bi jedini mogući doprinos mogao biti ako sugeriram dva moguća tijeka razmišljanja, a oni se odnose na mogućnosti da je s virusima korone čovjek nešto pokušavao u nekom medicinskom laboratoriju, i mogućnost da je riječ o opasnoj prirodnoj opomeni ljudima.

U skladu s vremenima koja prioritet uvijek daju istraživanju posljedica, a ne uzroka, i ja ću se (nema mi druge) baciti na pitanja koja ocrtavaju paradoks ponašanja politike, medija i javnosti u sučeljavanju s fenomenima pandemije i infodemije. Ti paradoksi govore o zakašnjeloj svijesti o odlukama koje su donošene u naše ime. Ako će u njima biti ironije i cinizma, onda je to samo zato što je nama zatvorenima u naše katakombe još jedino to ostalo za iskazivanje protesta.


Nikako mi, dakle, nije jasno otkud toliki strah od koronavirusa kad ćemo kupiti možda i najsuvremenije i najskuplje borbene zrakoplove. Njima se s dovoljno velikih visina može gađati i ono nevidljivo. Nebo će biti samo naše...

Smanjenje izdvajanja za znanost, sasvim sigurno, osnažit će konkurenciju među hrvatskim znanstvenicima. Nema sumnje da će se među njima naći i oni koji će, da bi preživjeli, izmisliti i domaću varijantu cjepiva. Navijat ćemo (onako kako navijamo u politici, religiji, sportu, pravosuđu...). Uostalom, nogomet nas je naučio da uvijek idemo najtežim putem.


Desetljećima je već zdravstveni sustav (uostalom, kao i mnogo toga još) oblik "legalnog" pretakanja budžetskih sredstava u privatne tvrtke, a njihovim posredovanjem vraćanje tih sredstava političkim donositeljima odluka o pretakanju. Tako opran novac investira se u "nažalost" vidljive nekretnine i pokretnine, pa se svako neko vrijeme tri dana zabavljamo kafkijanskim situacijama. Nakon tri dana viroze medijska temperatura splašnjava i problem jednostavno nestaje.


Izgradili smo Arenu (sportsko-rekreacijsku tržnicu na kraju Zagreba, u blizini započete bolnice) svjesni da smo (fromovski rečeno) "bolesno društvo" i da će nam trebati veliki centri za liječenje. Predosjećaj nas tjera razmišljati i o nacionalnom nogometnom stadionu jer se nogometni klub koji igra u Maksimiru ne može više sramotiti. Toliko zarađuje i tako dobro živi, a igra na derutnom stadionu u koji je već uloženo toliko da su se već od uloženog novca mogla dva takva napraviti. Sve je zaboravljeno, ali se javlja nova ideja: Nacionalni bi stadion vjerojatno mogao primiti veći broj zaraženih od Arena centra!


Kozmetički uređujemo zakone o medijima svjesni da promjene ne diraju u ovisnost svih medija ove zemlje o političkoj moći stranke koja je na vlasti. Kad bismo imali neovisne medije, možda bi se povremeno pojavilo i nešto srama na licima "boraca za opće dobro" - dakle političara. Možda baš onda kad se pokaže da instrumentaliziraju i znanost, i medije, i obraze znanstvenika svojim projektima pretvaranja razumnog razgovora u statistička nabrajanja i grafikone. (Svakodnevno pratimo broj oboljelih po medijskoj špranci praćenja dolazećih turista.) Korona nam šalje virus koji razotkriva i instrumentalizirane neslobodne medije i potemkinovske zakone.

Vjeru u razum ostavili smo prosvjetiteljstvu; samoskrivljenu nezrelost Kantu, a demokraciju smo pretvorili u ritual odustajanja od politike koji se obavlja svake četiri godine kada sve što znamo i umijemo pretvaramo u veliku nulu na listiću s brojevima i imenima nove bahate garniture. Biramo tako novu oligarhiju na "praznik demokracije".


Je li drukčije u svijetu i što preuzimamo? Na globalnoj razini mi ljudi odustajemo od morala, mišljenja, humanističkih vrijednosti, od pitanja smisla ljudskog bivstvovanja, od kreativnosti i razvitka ljudske osjetilnosti kao pretpostavke jednog ljepšeg svijeta. Lokalni moćnici debelo koriste taj trend pretvaranja svega živoga u neživo, pa posvuda izrastaju novi politički, crkveni, akademski i poslovni feudi. Njihov je glavni moto: "Dok podržavamo interese jedni drugima ni jedna misleća glava neće se probiti kroz mrežu naših propisa, zakona, odluka, a ako zatreba, tu su i obrijane glave."


Hommo sapiens je na dobrom putu da negirajući sve što je živo, ljudsko, kreativno - nestane. Da stvar bude jasnija, za samouništenje nam nisu potrebne bojne ili nuklearne glave, ili borbeni zrakoplovi. Uništit će nas nešto čemu smo mi sami - stanište. Onako kako mi uništavamo Zemlju, koja nam život omogućuje, tako će nas uništiti virus koji će biti živ samo dok živih bića na Zemlji ima. Protiv nas se vodi biološki rat. I gotovo da je svejedno buni li se to priroda ili je neka nova vrsta Malthusove poduzetnosti na djelu. Istovremeno nas je i previše i idemo krivim putem.


Sljedbenici Thomasa Roberta Malthusa (1766. - 1834.) sjećaju se njegovih riječi: "Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba...To mora biti aktivna politika vlasti...Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti." (W)

​Riječi tog "demografskog proroka" kao da se ostvaruju. Velik je broj ljudi na Zemlji - višak: proizvodi smeće, živi u nehigijenskim uvjetima, bori se za ljudska prava, upire prstom na bogate i prebogate. Virus svijesti o neodrživosti neoliberalnog kapitalizma nezadrživo napreduje društvenim mrežama, anarhističkim portalima, opskurnim društvima... koji se još uvijek bave mišljenjem. To razliku između običnih i bogatih čini sve vidljivijom. Snove više nije moguće prodavati filmovima, sapunicama ili romanima. Zidove društvenih uređenja nije više moguće rušiti glamurom satelitskih programa. Sve je već viđeno i postaje sve dosadnijim. Narod traži žive gladijatore u arenama života. Zato nam se sve češće serviraju priče koje se zbivaju u interijerima vila, jahti, luksuznih zrakoplova, po nepristupačnim otocima, na nepoznatim zaštićenim destinacijama.


Uspostavljanje financijskih rajeva na zemlji bio je korak koji je nezasitne uputio na novi level igre. Prebogati su sami sebi postavili "logično" pitanje: Zašto cijeli planet Zemlja ne bi bio svojevrsna porezna oaza? Dobra ideja, ali što ako se narodi svijeta suprotstave takvoj ideji?


Nakon što su postali vlasnici sredstava za proizvodnju, korporacija za manipuliranje i institucija za ozakonjenje vlastitih odluka, plemenitaši dolaze do zajedničkog zaključka: Zemlja je prelijepa da bi pripadala svima. Ona može biti samo u vlasništvu onih koji je mogu kupiti.
Toliko o sljedbenicima ideja Malthusa i prvoj mogućnosti. O drugoj mogućnosti, jer sam već iskoristio broj znakova, samo kratko: Sljedbenici prirode kao Logosa koji se samoobnavlja i stvara veličanstvenu ljepotu na Zemlji, nažalost, trenutno ne mogu ništa. Ulovljeni su (zajedno sa svim ostalim) u stampedo bijega od - zaslužene kazne. Ono što mogu, to je da povremeno, u trku, dobace javnosti koje nema: Upozoravali smo vas!


(PROF. DR. SC. SEAD ALIĆ, hrvatski je filozof i književnik, predavač na Sveučilištu sjever u Varaždinu)