S tradicijom dužom od pola stoljeća, Slavonski je biennale zasigurno jedna od najdugovječnijih žiriranih izložbi fokusiranih na suvremenu umjetnost. Do prije tri godine bila je nacionalna, a od 24. izdanja ima i međunarodni karakter. Svemu usprkos, marljivi su djelatnici Muzeja likovnih umjetnosti, na čelu s višom kustosicom Valentinom Radoš, iznjedrili još jedno izdanje manifestacije. Nekoć znano i kao Biennale Slavonaca, zahvaljujući je inicijativi pok. Vlastimira Kusika (po kojemu je nazvana i jedna od nagrada) promijenilo naziv i s godinama zakormilarilo na međunarodnu scenu. Malo tko je tada mogao zamisliti da će to postati renomirana svjetska izložba. Prvi put u polustoljetnoj povijesti bit će (10. prosinca) otvorena virtualno, točno u podne, uz proglašenje pobjednika.

- Sljedeći će biti još bolji, s 54 godine iza sebe, jer to je ozbiljna dob za ozbiljno sumiranje rezultata i razmišljanje, razgovor o kontinuitetu - istaknuo je na jučerašnjoj najavnoj konferenciji ravnatelj Eduard Hudolin.


Pokrenut 1968., kroz povijest je nekoliko puta preoblikovan. Ne iznenađuje što je ovo izdanje, ponosna je kustosica manifestacije Valentina Radoš, "najmeđunarodnije". Od pristigle 182 prijave peteročlani je žiri - dr. sc. Krešimir Purgar, predsjednik, te članovi Valentina Radoš, dr. sc. Nataša Lah, Jasminka Babić i Matija Debeljuh (laureat 26. SB-a) - odabrao 25 za izlaganje, a mogu se razgledati do 8. veljače 2021.


- No Osijek i Slavonija nipošto nisu rubna područja, ciljamo biti važni - naglasila je Radoš ne krijući da je rad žirija bio ispunjen zadovoljstvom. Iako se tako ne čini, temu su osmislili prošle godine, i to na tragu sintagme velikog američkog teoretičara W. J. T. Mitchella (Chicago) - Slika kao virus.


Svjetska bijenala najčešće imaju društveno aktualnu temu s ciljem produbljivanja svijesti o društvu i vremenu u kojem živimo. Suvremena je umjetnost većini nerazumljiva, kao da egzistira u kuli od bjelokosti, naglasio je dr. sc. Purgar. Tema Slavonskog bienalla nije reakcija na pandemiju, nego se dogodila post festum.


- Već je u svojoj knjizi What do Pictures Want iz 2005. prepoznao u slikama umjetnosti i popularne kulture začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije, ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji. Virus ne može opstati bez čovjeka, mora se u njemu nastaniti. Mitchellov pojam "živih slika" odgovara metafori slika kao virusa: bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike su samo mrtvi predmeti, poput stolaca ili isključenog televizora. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena. Slike su poput virusa jer im treba čovjek kako bi živjele - objasnio je Purgar, podsjetivši i na povijesne ikonoklazme, od srednjovjekovnih i reformatorskih do ovodobnih. Slike imaju najrazličitije učinke i ponekad nas plaše. No, za razliku od virusa, koje ne vidimo golim okom, slike vidimo, kaže Purgar, koji prednost izložbi poput ove vidi u tome što nikad ne znate što ćete dobiti.


Nakon riječi podrške predstavnica Županije i Grada videoporukom se javila i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ponosna na projekte koji se realiziraju. Uz čestitke organizatorima, izrazila je nadu u susret uživo na sljedećem izdanju.


Iako je, slobodno ju možemo nazvati alfom i omegom manifestacije, onom od koje sve kreće i ona s kojom sve završava, Valentina ne pripisuje sebično sebi sve zasluge, svjesna da rezultata ne bi bilo bez podrške cijele ustanove i kolega. Sve je to slika MLU-a u prvom redu, a potom i njezina osobna, no profesionalna.
- Svjesna sam da si tu mogu dati malo oduška, ali to je izložba zajedničkog karaktera, što znači i da je žirirana, a u prvom su planu ipak umjetnici i radovi. Sve to mene najviše veseli, uz komunikaciju sa živim umjetnicima, mnogi od njih dolaze postaviti izložbu ili dok je otvorena. Lijepo je biti dio tog procesa i u tom društvu na taj način. Ja biram ljude s kojima ću surađivati, članove žirija, što u određenoj mjeri kroji i formu i sadržaj Biennala - zaključuje Valentina Radoš.