Magazin
SINDROM CURENJA INFORMACIJA (I)

Tajne istrage ne smiju postati javna senzacija
Objavljeno 10. listopada, 2020.
Svjetski problem, a ne samo Hrvatski: Od Pentagon papersa preko Wikileaksa i Snowdena do Afere Janaf

Nakon najaktualnijeg velikog koruptivnog slučaja Janaf, curenje informacija u tajnim istragama ponovno je u fokusu javnosti. Je li problem u policiji, DORH-u, sudu ili politici, pitanja su na koja mnogi traže odgovore. Naime, kako niz medija u Hrvatskoj donosi, šef Janafa Dragan Kovačević informaciju o skorom uhićenju navodno je dobio večer prije te je odmah počeo skrivati dokaze. Tako da taj slučaj, ali i brojni prije njega, upućuje na velike i problematične manjkavosti u sustavu.

I dalje se, primjerice, provode izvidi o tome tko je cinkao i u slučaju Josipe Rimac, kao i u slučaju afere SMS Siniše Varge. Naime, opasan je to obrazac ponašanja, kaže nekadašnji pomoćnik glavnog ravnatelja policije Zlatko Sokolar. ‘‘Ne vjerujem da je na operativnoj razini netko izdao ili cinkario, no činjenica je kako se te informacije šire, da je broj osoba koje su do tih saznanja došle nedopustivo velik", ističe Sokolar. Upravo curenje informacija policajci navode kao prvi i glavni razlog svog otežanog rada. Rezultat je to istraživanja Policijske akademije, OESS-a i Strukovne udruge kriminalista koje je obuhvatilo 10 posto policajaca. ‘‘80 posto je izjavilo da su svjesni da informacije cure, a da pravi počinitelji nikada javno nisu prozvani niti sankcionirani, a što bi trebali, jer u protivnom ljaga pada na cijelu policiju", kaže Renato Matić, voditelj istraživanja iz Strukovne udruge kriminalista. Metoda za otkrivanje cinkaroša svakako ne nedostaje, no stručnjaci različito gledaju na uspješnost. ‘‘Pa dio ljudi bi išao i na poligraf, i dopustite, imaju i tu male tajne zanata, vjerojatno bi došli do počinitelja...." kaže Ante Letica, bivši šef operative SOA-e. Ali dok god ima političkog kadroviranja i zapošljavanja po stranačkom ključu, teško će se uvesti reda. Politika je za neke glavni uzrok curenja. ‘‘Ja se bojim da curi iz političkih krugova zbog političkih interesa‘‘, kaže odvjetnik Ljubo Pavasović Visković.

PREVIŠE LJUDI SVE ZNA
I premijer Andrej Plenković pozvao je policiju, DORH i sud na hitnu istragu. ‘‘To je za njih ključno, pa i za sve nas, i to nije prvi put u mandatu da se dogodilo", kazao je Plenković. No dogodilo se ponovno - u slučaju afere Janaf. Predsjednik Vlade još dodaje: "Ljudi koji imaju te informacije, to je jako uzak krug ljudi, pa to mora izići ili iz DORH-a ili iz policije. Oni koji su za to odgovorni, moraju unutar svojih službi pronaći tko su ti koji im praktički kompromitiraju akcije. Ja mislim da je to katastrofa. Tu je slučaj Varga pa slučaj Rimac, tajming je bio zanimljiv. Jedan da nismo uspjeli shvatiti tko su nalogodavci u slučaju Varga, drugi da su mjere pukle baš državnoj tajnici iz moje vlade par tjedana pred parlamentarne izbore", poručio je Plenković.

O problemu curenja informacija posljednjih dana malo tko se nije oglasio. Stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila objasnio je kako to da je i u aferi oko Janafa došlo do curenja informacija: "Ovakve akcije provode se više mjeseci, u nekim državama i više godina. Ovo je vjerojatno išlo s više mjera; od prisluškivanja, praćenja ljudi do moguće i informatora iznutra, iz samog sustava. To je nešto što često vidimo u ovakvim situacijama, da nam iscure informacije. Po meni se istraga još dugo i nije otkrila", kazao je. Kao problem je naveo više linije rukovođenja: "Imamo najmanje dvije, tri linije, imamo prevelik broj ljudi upoznat s tim stvarima i onda je veća mogućnost da informacija iscuri i da bude doturena onome kojega istražuju." Tu se onda postavlja pitanje kako to da se nikada ne otkrije tko je bio taj tko je odao informaciju. "Unutarnja kontrola MUP-a i DORH-a morala bi ispitati sve koji su sudjelovali u istrazi ili su mogli imati informaciju, previše je rukovoditelja koji su upoznati na raznim razinama. Dovoljno vam je da netko ima podatak da će doći do uhićenja, ne moraju se znati ni detalji istrage, pa da se nekome javi", objasnio je Cvrtila te dodao: "Zato je najbolje da se ustroji sustav, kao što imamo na Zapadu, tako da što manje ljudi zna detalje istrage."

Za slučaj Josipe Rimac, koja je pronašla "bubu" u svom automobilu, Cvrtila kaže da je teško vjerovati da ju je pronašla slučajno: "Ili je bila dojava ili je iz nekog razloga bila oprezna, pa je periodički provjeravala prostore u kojima je boravila uz pomoć ljudi koji to znaju pronaći." Kad je riječ o tajnim izvidima i istragama, predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa objašnjava da treba zaustaviti curenje informacija, dok se za izvide i posebne dokazne radnje ne smije znati, jer su tajne, a za istragu se smije znati, ali se ne smije iznositi u javnost sadržaj niza tajnih dokaza. "Ako želimo imati jasne odnose, onda treba samo propisati da su istrage tajne i da postupak postaje javan u fazi rasprave", smatra Sessa.

Podsjetimo da je i afera Vjetroelektrane pokrenula pravi rat izjavama i priopćenjima između Vlade i DORH-a. HDZ-ovci su mahom bili uvjereni da istraga nije slučajno probijena baš u predizborno vrijeme, a u neslužbenim razgovorima iznosile su se teorije da iza toga stoje strukture povezane s njihovim političkim oponentima, upirući prstom u SDP. Iz USKOK-a je priopćeno da oni nisu odgovorni za to što su transkripti tajno snimljenih razgovora procurili u javnost, ali i da su naložili policiji da provede izvide zbog "pucanja mjera". Drugim riječima, istraživali su je li Josipi Rimac dojavljeno da je se tajno prati te, ako jest, tko je to učinio. S druge strane, iz USKOK-a su objasnili i da su rješenje o provođenju istrage, u kojemu su djelomično navedeni sadržaji nekih razgovora, dobili odvjetnici i optuženici, što je sveukupno 29 osoba. U sličnom tonu kao i premijer, DORH je prozvao i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, koji je priopćenje Državnog odvjetništva nazvao potpuno sekundarnim, uz poruku kako ga zanima ime i prezime konkretnog počinitelja: "Nisam siguran da su oni poduzeli sve mjere u ovo vrijeme. Nemam neke dokaze i nisam tijelo koje vodi brigu. Ako je došlo do curenja informacija, to treba istražiti i procesuirati onoga tko je to učinio", poručio je Bošnjaković.

POUZDANI IZVORI
Uza sve to, i medije se često optužuje za manipuliranje i zloupotrebljavanje informacija, jer u pojedinim tjednicima i portalima nevjerojatnom brzinom iziđu tajni podatci iz istraga, kao i pikanterije o konkretnim slučajevima. Uz uobičajene fraze poput "saznali smo iz pouzdanih izvora", "iz dobro obaviještenih izvora", odnosno "izvora bliskih istrazi".

Primjerice, u slučaju Dragana Kovačevića istraga se navodno držala u tajnosti deset mjeseci, a čim je osumnjičenik uz bljeskanje fotoaparata uhapšen, neki su analitičari i komentatori odmah prozvali USKOK da je navodno medijima krenuo doturati najsitnije detalje inače tajne istrage. Kako se navodi, tako je bilo i s Nadanom Vidoševićem, Ivom Sanaderom, kao i s Ivicom Todorićem, čija su se imena do hapšenja spominjala u medijima uza sve same superlative, da bi svi spomenuti završili u Remetincu, uz likovanje nekih medijskih mogula koji su "sve znali iz pouzdanih izvora".

No, bez obzira na to što se čini kao da nikad prije u Hrvatskoj nije bilo više famoznog curenja informacija, recimo da je ono i svjetski fenomen, npr. od Pentagon papersa preko Wikileaksa, Snowdena, pa čak i do samog Vatikana. Masovna otkrivanja službenih dokumenata doprinijela su otkrivanju mnogih velikih korupcijskih afera i pomogla istinskim istraživačkim novinarima u radu, uz važnu ulogu tzv. zviždača. Neka su od velikih curenja informacija bila dijelom političkih kriza na međunarodnoj sceni, uzroci protesta i donijela su velike promjene i zaokrete i u medijima. Također, jedan od svježijih primjera je CIA, najpoznatija američka obavještajna agencija, koja je bila suočena s jednim od najvećih skandala kada je "okradena", odnosno kada je netko iz agencije ukrao, kako se procjenjuje, 34 terabajta informacija, odnosno 2,2 milijarde stranica teksta, što je bilo pravo megacurenje! A da je došlo do takve goleme krađe povjerljivih podataka, CIA je shvatila tek 2017., godinu dana nakon incidenta, kada je većina informacija objavljena na stranicama Wikileaksa pod nazivom "Trezor 7", zbog čega su američki agenti bili prisiljeni da obustave nekoliko svojih špijunskih operacija.

Na kraju, pitanje je i može li se zakonski kazniti curenje informacija. Naravno da može, samo ako ima dobre volje s više strana, uključujući i onu najvažniju - političku. Naime, o izvidima znaju oni koji na tome rade, kada bi o tome znale treće osobe, izvan tog kruga ljudi, to bi izrazito kompromitiralo cijeli proces, postavilo bi se pitanje opravdanosti postupka te bi predstavljalo i počinjenje kaznenog djela odavanja službene tajne i povrede tajnosti postupka.

Bilo kako god, što se, pak, Hrvatske tiče, slučaj Janaf iznova je aktualizirao stari, kronični problem curenja informacija o tajnim istragama DORH-a, USKOK-a, policije... A kad se o policiji radi, u protekle tri godine zbog odavanja službenih podataka kroz disciplinske postupke sankcionirano je 15 policijskih službenika, no jesu li oni uistinu najslabija karika ili se radi o curenju iz samog vrha brojnih institucija uključenih u izvide, pitanje je na koje zasad nema odgovora. Zapravo je curenje informacija ne samo upozorenje sigurnosnom sustavu nego i društvu u cjelini, napose demokratskom ustroju društva i trodiobi vlasti. Stoga nije zgorega prisjetiti se "klasičnog poučka" - tko ima informacije, vlada tuđim životima!

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Duboka država
Kada je o slučaju Janaf riječ, neka od pitanja su i radi li se u pozadini o sračunatom udaru na Vladu i premijera Plenkovića, o dubokoj državi ili o obavještajnom podzemlju i interesnim skupinama koje potkapaju stabilnost sustava i slično. Saborski zastupnik Mosta Nino Raspudić, i ne samo on, smatra da je iz posljednje afere vidljivo da u Hrvatskoj postoji duboka država koja seže daleko ispod površinskih svađa na relaciji HDZ - SDP. Prema njemu je DORH najveći problem Hrvatske. Oko postupanja DORH-a kaže da bi priča bila zabavna i mogli bismo se šaliti na račun kluba u Slovenskoj 9 kada se ne bi radilo o najozbiljnijoj krizi institucija do sada. “U Hrvatskoj ne postoji istraživačko novinarstvo, postoji dojavljivačko iz DORH-a, ali to dozirano i ciljano”, navodi Rasupudić. Inače, ukratko, duboka država je naziv za sveukupnost stalnog profesionalnog osoblja u državnim subjektima, ključnim poduzećima, medijima i sl. koje zbilja drži državnu vlast. U takvoj državi stranka koja je legitimno dobila vlast na izborima i službeno i formalno preuzela vlast, u zbilji ju nije preuzela, jer cijelim državnim sustavom zbog stalnog osoblja, “do u dubinu” u zbilji upravlja taj dio (para)državnog sustava.
Dok god ima političkog kadroviranja i zapošljavanja po stranačkom ključu, teško će se uvesti reda. Politika je za neke glavni uzrok curenja zbog političkih interesa.
Bez obzira na to što se čini kao da nikad prije u Hrvatskoj nije bilo više famoznog curenja informacija, recimo da je ono i svjetski fenomen, čak i do samog Vatikana.

DOC. DR. SC. GORDAN AKRAP: Sve je više izazova za sigurnosni sustav

Početkom rujna u Zagrebu je održan Sigurnosni forum pod nazivom "Hibridne prijetnje i ratovi u 21. stoljeću - kako učiniti društvo i kritičnu infrastrukturu otpornom na nove prijetnje".

Koji su zaključci s proteklog Foruma, na što je posebno upozoreno...? Drugim riječima, kako učiniti društvo i kritičnu infrastrukturu otpornom na nove prijetnje, da se poslužim dijelom naziva Foruma, pitali smo doc. dr. sc. Gordana Akrapa, predsjednika Instituta za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba.



- Središnja tema ne samo ovog Foruma nego i prošlih, ali i budućih, bila je i bit će kako zaštititi društvo i državu, te temeljne vrijednosti na kojima počiva zajedništvo i snaga pojedine zajednice, od neželjenih negativnih utjecaja, posebno onih koji dolaze iz spektra hibridnih prijetnji. Učinkovita zaštita podrazumijeva i postojanje obrambenog sustava koji nas na vrijeme može upozoriti da ćemo biti ili da već jesmo predmet agresivnih djelovanja. Nema tog društva ni te države koja bar jednom nije bila predmet i cilj hibridne agresije. Nitko nije potpuno imun na te prijetnje. Zato stalno upozoravamo da, posebno u okviru organizacija kao što su NATO i EU, moramo djelovati zajedno u skladu s našim nacionalnim i međunarodnim interesima kako bismo obranili sva ona prava koja danas kao pojedinci i zajednice baštinimo. U tom je smislu glavni naglasak na zaštiti demokratskih izbornih procesa, u administrativnom smislu kao događaja te u političkom smislu zbog brojnih dezinformacija koje se tada pojavljuju i koje mogu postići neželjene utjecaje, jer su oni vrlo često cilj napadača.

Brojne dezinformacije, neoprezne i nezaštićene aktivnosti u cyber svijetu, i fizičkih i pravnih osoba, goleme količine osobnih i poslovnih podataka koje (ne)svjesno dijelimo sa znanim i neznanim osobama, nameću potrebu stvaranja jasnih sigurnosnih pravila i procedura kako bismo se zaštitili uz istovremeno zadržavanje svih stečenih prava i sloboda. U tom smislu razvija se potreba za stvaranjem EU/NATO digitalnog suvereniteta koji će spriječiti manipulacije i nedopuštene aktivnosti u digitalnom svijetu, a poticati sve one aktivnosti na kojima se trebaju temeljiti pozitivni utjecaju na nas, ali i svijet oko nas, nazovimo ga "digitalni zeleni/razvojni suverenitet".

UTJECAJ KORONE

U jednom od vaši ranijih intervjua za Magazin između ostalog ste kazali kako će brojnih sigurnosnih izazova biti i u sljedećim desetljećima. Koliko je pandemija koronavirusa koja je u tijeku dodatno usložnila situaciju kad se radi o sigurnosnim aspektima?

- Sukobi su nezaobilazan dio ljudske povijesti. Ali i sadašnjosti i budućnosti. Posljedice koje je SARS-CoV-2 virus prouzročio ne samo na lokalnoj nego i na globalnoj razini očituju se u gotovo svim područjima ljudskog života - od gospodarstva i sigurnosti do športa i kulture (naravno, ne mislim da je kulturni život manje bitan zato što sam ga naveo na kraju). Virus je potpuno poremetio donedavni način rad i življenja. To je, nažalost, u glavama osoba koje su sklone primjeni nasilja kao sredstvu kojim pokušavaju nametnuti vlastite stavove i mišljenja, pokrenulo procese promišljanja o tome kako ovakvu situaciju iskoristiti za neke buduće nasilne aktivnosti. Iako je uporaba bioloških oružja zabranjena međunarodnim pravilima i sporazumima, možemo očekivati da će pojedine terorističke organizacije pokušati krenuti putem pokušaja jačanja vlastitih kapaciteta vođenja biološkog ratovanja. S obzirom na to da je za razvoj takvih sposobnosti potrebno posjedovati vrlo specijalizirana znanja te posebnu tehniku i tehnologiju, kao i da će institucije brojnih država sasvim sigurno preventivno djelovati prema svima koji krenu takvim putem, nadam se da nećemo svjedočiti pojavi biološkog ratovanja.

ZAŠTITA ZVIŽDAČA

Javnost se u Hrvatskoj već danima i tjednima "zabavlja" temom curenja informacija vezano uz aktualne istrage DORH-a poput afere Janaf, ali i niza drugih prijašnjih istraga (slučaj Varga, afera SMS-ovi, Josipa Rimac...). No, gledajući širu sliku, curenje informacija je svjetski fenomen, a ne samo hrvatski. Kako to objasniti, zašto se curenje informacija događa, i onih vezanih uz istrage korupcije i kriminala, ali i onih vezanih uz državnu sigurnost, primjerice?

- Apsolutna sigurnost ne postoji. Međutim, različitim mjerama i aktivnostima može se utjecati na smanjivanje rizika otkrivanja pojedinih aktivnosti koje trebaju ostati tajna zbog bilo kojeg razloga. Današnje doba gdje su podaci odnosno informacije postali jedan od ključnih instrumenata u projiciranju i promicanju vlastitih interesa dovelo je do povećane potrebe za angažiranjem većeg broja osoba u procesima stvaranja novih znanja. Istovremeno je, posebno u nekim državama zapada, došlo do distribucije pojedinih ovlasti povezanih s obradom i distribucijom (ponegdje čak i sa samim prikupljanjem) prikupljenih podataka i informacija na tzv. vanjske partnere. Što je veći broj osoba upoznat s pojedinim podacima koje imaju određenu oznaku tajnosti, bitno se povećava i razina rizika da će povjereni im podaci i informacije doći tamo kamo nisu bili prvotno namijenjeni. Bez obzira na to radi li se o stranim osobama i/ili institucijama, drugim tvrtkama ili pak medijima. I vi točno upozoravate da to nije samo problem kod nas nego i činjenica koja se događa u brojnim državama. Pouzdano i nedvojbeno identificiranje osoba koje na takav način zloupotrebljavaju povjerene im informacije je izazov koji stoji ispred svakog sigurnosnog sustava.

Neka curenja informacija bila su i pozitivna, s obzirom da su zahvaljujući tzv. zviždačima razokrila neke nečasne i nelegalne radnje pojedinih sigurnosnih službi...?

- Nemojmo zaboraviti ni činjenicu da se svi primjeri "curenja" informacija u svijetu (WikiLeaks, Snowden, Panama Papers...) ne mogu staviti u cijelosti pod isti nazivnik. U nekim su slučajevima upravo curenja informacija pomogla u rasvjetljavanju brojnih prijevara i nezakonitih djelovanja. Zato su brojne demokratske države i donijele zakone o zaštiti zviždača koji upozoravaju na nezakonitosti. Tako da uvijek treba paziti na razlikovanje pokretačke ideje, odnosno motiva koji stoji iza curenja pojedinih informacija i dokumenata. Kad se utvrdi motiv te kome sve, ali stvarno, ne figurativno, koristi objava tih podataka i dokumenata, može se doći i do onih koji, možda, stoje u pozadini svih takvih procesa. Koje su to grupe ili pojedinci, domaći ili strani, tad je lakše utvrditi. (D.J.)

ĐURO LUBURA: Policija ima znanja otkriti tko su izvori curenja

U intervjuu za Magazin prije dvije godine, Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja i tržišno natjecanje u telekomunikacijama, između ostalog, rekao je kako je curenje informacija krajnje opasno te da znatno slabi vjeru u institucije i njihovu profesionalnost, ali da to u pravilu ne zanima one koji informacije dilaju, jer oni često gledaju samo vlastite kratkoročne ciljeve.

ATMOSFERA LINČA

Stojite li i danas iza vaše izjave otprije dvije godine vezano uz curenje informacija? Je li se što u međuvremenu promijenilo...?


- I danas stojim pri tome što sam rekao prije dvije godine. Što mislite kako se prosječni građanin osjeća kad vidi da država nije u stanju sačuvati ni tajne informacije o istragama? To definitivno ne jača vjeru ni u pravnu državu ni u institucije. Osim toga, to smatram i opasnim jer se stvara neka atmosfera linča, javna osuda prije nego što je suđenje uopće počelo. Krivnja se dokazuje na sudu, ne u medijima.

Koliko je zapravo curenje informacija upozorenje sigurnosnom sustavu da nešto oko toga pitanja ne štima...? Može li se zakonski kazniti curenje informacija?

- Posebne dokazne radnje koje prethode istrazi, među kojima je i prisluškivanje, ali i sve radnje tijekom istrage su tajne i svatko tko osobi prema kojoj se mjere primjenjuju ili medijima otkrije bilo kakvu informaciju o tome, čini kazneno djelo. Dakle, zakonski je sve dobro riješeno, no unatoč tome nikako da se otkriju izvori takvih povjerljivih informacija, koje objektivno nema puno ljudi. Znači, nije problem u zakonu, nego u njegovoj primjeni. Siguran sam da sigurnosne službe i policija imaju znanja i kapacitet utvrditi tko su izvori curenja, a zašto se to ne događa, doista ne bih špekulirao.

ZVIŽDAČI I DRUKERI

Mnogi upozoravaju da, općenito gledajući, u širem kontekstu, curenje informacija nije problem samo Hrvatske nego i drugih zemalja u svijetu, SAD-a, primjerice, da spomenemo slučaj Edwarda Snowdena. Kako to objasniti, zašto se curenje informacija događa, i onih vezanih uz istrage korupcije i kriminala, ali i onih vezanih uz državnu sigurnost, primjerice?

- Mislim da sad miješamo kruške i jabuke. Jedno je curenje informacija koje upozoravaju na nezakonite ili nemoralne aktivnosti, a potpuno drugo curenje informacija o zakonitim istragama i predistražnim radnjama. Ljudi iz sustava koji će upozoravati na nepravilnosti, tzv. zviždači, vrlo su korisna društvena pojava jer pomažu da se razotkriju u pravilu nezakonite ili bar nemoralne stvari koje bi bez insajderskih informacija bilo teško otkriti. Takvi ljudi često imaju moralno prihvatljive razloge koji su ih ponukali da postanu zviždači. S druge strane, ljudi koji otkrivaju podatke o tajnim radnjama policije i Državnog odvjetništva ne rade ništa dobro i, koje god motive da imaju, treba ih pronaći i kazneno procesuirati tko god oni bili i na kojoj god se poziciji nalazili.

Koliko je u sve to upetljana, da se tako izrazim, tzv. duboka država, ili obavještajno podzemlje - interesne skupine koje potkopavaju stabilnost, sigurnost i sudski sustav?

- Ja stvarno ne znam tko to radi, ali svakako se radi o ljudima koji u obavljanju posla dobivaju takve tajne informacije i imaju interes da takve informacije iscure osumnjičenicima, odnosno javnosti. No složio bih se da ti ljudi iz njima znanih motiva potkopavaju stabilnost kaznenopravnog sustava, a samim time i države. Generalno, valjalo bi poći od toga tko od ljudi koji raspolažu takvim informacijama ima interes da one ugledaju svjetlo dana i na taj način suziti krug potencijalnih osumnjičenika.

PREMIJER JE U PRAVU

S obzirom na aktualnu oštru polemiku premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića glede događaja oko curenja informacija, koliko sve to politički šteti i jednom i drugom, a u javnosti stvara lošu sliku? Treba li predsjednik vlade neke zemlje, ali i predsjednik države, doista znati što rade policija, sigurnosne službe... kod nas DORH, Uskok...?

- Prema hrvatskim zakonima, institucije kaznenog progona su neovisne. Šef glavnom državnom odvjetniku nisu ni predsjednik Vlade ni predsjednik Republike. Glavni državni odvjetnik za svoj rad odgovara isključivo Hrvatskom saboru, a u svojem radu potpuno je neovisan. Slično je i s policijom, kojom već puno godina ne upravlja ministar unutarnjih poslova, nego glavni ravnatelj policije, kojeg nakon provedenog javnog natječaja imenuje Vlada. Zadaća Vlade i ministarstava jest da osiguraju pravne, materijalne i tehničke uvjete da institucije kaznenog progona i sudovi mogu neovisno i brzo odraditi posao. Dakle, prema mojem mišljenju, premijer Plenković apsolutno je u pravu - ni on ni ministar unutarnjih poslova Božinović ne bi trebali znati što rade policija i DORH, osim ako se događaju stvari koje ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Realno, ni slučaj Janaf ni slučaj Rimac nisu predmeti koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Da je Plenković u pravu i da on i nije bio upoznat s tim istragama, meni je i elementarno logično, jer da je bio upoznat, sasvim sigurno bi neke poteze oko imenovanja ili stavljanja na izborne liste napravio drukčije i tako izbjegao političke neugodnosti koje danas ima.

Meni kao građaninu jako je drago što je Plenković u pravu, a ne Milanović, jer ne želim živjeti u državi u kojoj predsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova sve znaju, kao što Milanović sugerira da je bilo u vrijeme dok je on bio premijer. (D.J.)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKA SPORTSKA POVJESNICA

Čerkezi u Parku kulture

2

TJEDNI OSVRT

“Reper” i političar Škoro niže gaf do gafa

3

KORONA I DRUŠTVO: GLOBALNE I LOKALNE POSLJEDICE

Odgovornost za spas planeta
pada na pandemijalce