Vrijeme leti. Ove godine napunilo se 30 godina od prvoga objavljenog teksta u Glasu Slavonije. Sve češće se tako događa da sam radio intervjue s očevima i mnogo godina poslije s njihovim sinovima sportašima.

Najnovija obiteljska sportska priča ipak je nešto drukčija od prethodnih, primjerice rukometaša Domagoja i Tina Kužea ili gimnastičara Saše i Gabriela Solara. Otac i sin Oršolić, naime, dolaze iz različitih sportova.

Teško iskustvo

Otac Vjekoslav nekadašnji je istaknuti atletičar, kao član štafete 4x100 metara koja je još uvijek vlasnik državnog rekorda, bio je dio olimpijskog tima u Sydneyju 2000. godine. Sin Borna (2007.) rukometaš je, član RK Osijek i hrvatske U20 reprezentacije, koja je nedavno nastupila na Europskom prvenstvu u Rumunjskoj, odakle su se na kraju vratili prilično razočarani s tek 16. mjestom. Nije sve tako moralo završiti. I nije se činilo da će hrvatski mladići na kraju biti samo 16.

- Zamislite, plasiramo se u drugi krug među 12 reprezentacija, budemo na bod od plasmana u četvrtfinale, pet-šest minuta do kraja imaš taj rezultat koji te vodi u četvrtfinale i na kraju završiš u razigravanju i izgubiš sve utakmice do kraja. Tako da smo na kraju bili svi razočarani - pričao je mlađi Oršolić nakon povratka iz Rumunjske, gdje je Hrvatska nakon poraza od Danske na startu, ostvarila tri uzastopne pobjede protiv Sjeverne Makedonije, Norveške i Islanda, a u utakmici protiv Španjolske, u kojoj je dovoljan bio i remi, izgubila u završnici i završila u borbi za plasman od 9. do 16. mjesta, gdje su potpuno razočaravajuće poraženi od Austrije, domaćina Rumunjske i Izraela.

- Upozoravali su nas članovi stožera da ne smijemo nikoga podcijeniti i da moramo odigrati sve utakmice maksimalno tako da prihvaćamo da je odgovornost na nama igračima. Valjda to nošenje hrvatskog dresa kod svih nas mladih izazove dojam da će nas suparnik samo zbog toga respektirati. Sad smo se uvjerili da to nije tako. Doživjeli smo i teški roller-coaster, tako da nije bilo to za nas ni malo lako iskustvo. Ali super smo krenuli. Nakon poraza od Danske, pobjeđivali, i to u posljednjim sekundama, tako da su se počele i naše utakmice medijski pratiti. Na kraju smo sve uprskali.

Ostat će mu najdraža utakmica protiv Islanda, nakon koje je proglašen igračem utakmice.

- Gubili smo 11 minuta prije kraja i pozvan je time-out. Svima su nam glave bile dolje. Ali podigli smo se i zahvaljujući našim trenerima. Golmani su nas popratili, ja sam postigao tri pogotka i još izborio dva sedmerca. Ta će mi utakmica definitivno ostati u najljepšem sjećanju s toga Prvenstva, koje je na kraju završilo s velikim razočaranjem.

Otac atletičar, sin rukometaš

Borna je, zanimljivo, prije negoli je počeo igrati rukomet prvo trenirao nogomet. Bilo je pokušaja da ga tata odvede na atletiku.

- Nekoliko puta me vukao na atletiku. Vodio me je na natjecanja nešto poput Erste lige da probam. Čak me jednom poslije kada sam već trenirao rukomet pokušao prevariti. Prikazao mi je to da će mi biti korisno da ojačam i kondicijski se još više dignem. Ali, iskreno, meni je atletika suhoparna. Ne mogu zamisliti sport bez lopte.

Zato je prvo počeo trenirati nogomet.

- Prvo sam bio u Krpan-Babiću, ali su me brzo pozvali u Osijek. I bio sam dobar. Brz, valjda na tatu, ha-ha. Znali su me staviti da igram i treniram i sa starijima od sebe. I negdje u prvom-drugom razredu kod nas u Osnovnoj školi Sveta Ana provodio se rukomet kao nenastavna aktivnost. Vodio je Slavko Stojković-Čave trener u RK Feniks. Iskreno, ja nisam znao tada ni pravila rukometa. Puno mojih prijatelja već je tada pratilo našu reprezentaciju, a mene to tada iskreno nije zanimalo. Međutim, na treninzima mi se svidjelo, pa je trener Stojković nama nekoliko ponudio upisnicu u RK Feniks. Jedno kraće vrijeme sam paralelno trenirao nogomet i rukomet, ali su mama i tata rekli da se moram odlučiti.

Odlučio se za rukomet. Zanimljivo, iz osječkog Feniksa, nije otišao odmah u "starijeg gradskog brata" RK Osijek, već je bio član RK Valpovka.

- Valpovka je jako kvalitetno tih godina radila s mlađim uzrastima. Generacija dvije godine starija od mene su bili i kadetski prvaci Hrvatske. Oni su tada provodili i dodatne selekcije, pa sam tako završio kod njih. Nažalost, dogodila mi se teška ozljeda. Pukla mi je podlaktica. Šest mjeseci sam potpuno pauzirao, a onda još nekoliko mjeseci dok se nisam skroz vratio. U tom trenutku trener u RK Osijek Renato Kuzmić mi je rekao da dođem u Osijek te da će me postupno vraćati. Tako je i bilo. Imali smo odličnu generaciju kadeta, osvojili smo na završnici peto i deveto mjesto, a zanimljivo, kada smo bili deveti doživjeli smo samo jedan poraz.

Pamtit će debi za seniore Osijeka.

- Bilo je to baš protiv prvaka i našeg najboljeg kluba Zagreba. Poslije sam iste sezone zaigrao i protiv kutinske Moslavine, a ove godine dobio i značajniju minutažu. Mislim da je Osijek odlična odskočna daska za mlade igrače. Imamo trenera Franu Veraju, koji jako vjeruje mladim igračima. Valjda nitko nema u Hrvatskoj takvu hrabrost dati priliku nama mladima, i to je razlog što i ne pomišljam nikamo odlaziti.

Poput Cindrića

Ovo ljeto osim po nastupu za Hrvatsku U20 reprezentaciju odradio je i još neke puno važnije, izvansportske obveze.

- Išao sam u Prvu opću gimnaziju, položio državnu maturu i upisao Ekonomski fakultet. Eto, po nečem ću ipak biti k'o tata! Mlađi brat Mislav je atletičar, pa on nastavlja obiteljsku tradiciju.

Borna igra na poziciji srednjeg vanjskog, a visok je "samo" 180 centimetara.

- Prije pet ili deset godina vjerojatno na moju visinu ne bih prošao ni selekciju, a sada je sve češći trend u svijetu imati manjeg i bržeg organizatora igre. Pogledajte na primjer Island, Sloveniju, Nizozemsku... I sada na Prvenstvu velik broj reprezentacija ima nekog nižeg srednjeg vanjskog, pa to može biti samo moja prednost.

Jedino što će morati češće napadati zonu na šest metara pa će dobivati i batine.

- Ha, na to sam već navikao. Ma mene te batine čak i motiviraju. Što me više udaraju, ja još jače napadam.

Logično onda tko mu je igrački uzor.

- Najsličnije karakteristike imam s Lukom Cindrićem. Nekako sam se uvijek najviše veselio golovima kada on zabije.

Do početka priprema s RK Osijek (6. kolovoza) slijedi mu odmor u Poreču. Kakva su očekivanja u predstojećoj sezoni? I klupska, ali i osobna?

- Otišao nam je Maganić, kolega iz U20 reprezentacije, prošle godine ponajbolji igrač. Stigao nam je vratar Capan, također kolega iz reprezentacija, i Josip Žulj iz Bjelin-Spačve, koliko sam čuo, neće to biti sve. Imamo sigurno dobru ekipu, kojoj je i dalje prvi cilj opstanak, ali ako nam se pruži prilika učinit ćemo sve da izborimo i Ligu za prvaka. Što se mene tiče, sigurno će u sljedećoj sezoni teret i očekivanja biti veći. Kako trenera, navijača i ljudi koji vode klub, tako i mene osobno, tako da prvenstveno vjerujem da ću opravdati očekivanja - kazao je mladi osječki reprezentativac Borna Oršolić.