U predvečerje borbe za finale na Europskom rukometnom prvenstvu izbornik Hrvatske Dagur Sigurdsson prometnuo se u simbol otpora - glas onih koji su se napokon usudili progovoriti protiv sustava u kojem sport više nije svrha, nego sredstvo. Sustava kojim upravlja činovnička družina, udobno smještena u uredima sportskih organizacija i ložama stadiona i dvorana, od kojih je Europska rukometna federacija samo jedan od takvih primjera.

Broj pratitelja, gledanost, reakcije, doseg. U toj jednadžbi zarada je odavno nadjačala igru, a prezentacija na terenu postala manje važna. Sportaši su svedeni na neposredne proizvođače i potrošnu robu. U takvom okruženju Sigurdsson je, nakon što je otvoreno kritizirao EHF i danske domaćine zbog loše organizacije Europskog prvenstva i neprimjerenog smještaja reprezentacije, u Hrvatskoj dočekan gotovo kao moderni, mirnodopski, sportski Jean-Michael Nicolier. Netko tko je došao izvana, ali je odlučio boriti se za nas i naše interese.

Dagur nije prvi

Plasirao se narativ koji je brzo postao prihvaćen: Dagur je prvi. Nitko prije njega nije podignuo glas. Prije njega svi su šutjeli. U sportu, ali i u politici. Hrvatska je, tvrdi se, zemlja klimavaca koji se nikada neće usprotiviti europskim i svjetskim moćnicima. Društvene mreže sada veličaju našeg Dagura. No riječ je o čistoj manipulaciji. O “fake newsu”. O lijepo upakiranoj neistini. Bar kada govorimo o reakcijama naših prethodnih rukometnih izbornika prema onima “gore”. Prije točno 12 godina domaćin Europskog prvenstva također je bila Danska. Nakon polufinala Slavko Goluža bio je jednako oštar prema domaćinu i EHF-u. Hrvatski rukometaši, većinom dvometraši, spavali su u prekratkim krevetima. Nakon ručka i večere ostajali bi gladni.

- Tretirali su nas kao životinje - poručio je tada Goluža.

Njegov izričaj i govorničke vještine nisu nikada bili besprijekorni, dapače, daleko slabiji od Sigurdssonovih, a Sigurdsson je ipak bio oštar, čak i na nematerinskom engleskom jeziku, no poruka je bila jasna i tada i sada. I što se prije 12 godina dogodilo? Goluža nije postao heroj. Postao je meta. Predmet ismijavanja i kritike. Danci su mu “vratili” optužbom da traži alibi za poraz, jer je sve izgovorio nakon polufinala u kojem je Hrvatska izgubila upravo od Danske, a usput je “okrznuo” i suđenje. Još je poraznije što je takav narativ tada prihvaćen i u Hrvatskoj. U dijelu medija, ali i u većini javnosti kritike nisu bile usmjerene prema EHF-u i organizatorima, nego prema Goluži. Danas, zbog potpuno istih razloga, Sigurdsson je junak, a Goluža je tada bio, najblaže rečeno, nezahvalan i nepristojan. Toliko da se, pod pritiskom, čak i ispričao domaćinima, ne umanjujući pobjedu Danaca, uz rečenicu koja je tada prošla gotovo nezapaženo: “Sve što sam rekao istina je.” Ni Lino Červar, prije Goluže, nije šutio. I on je upozoravao da se Hrvatsku ne cijeni. Ni kao sportaše ni kao svjetske i olimpijske prvake, kao nekoga tko je zaslužan za popularnost rukometa, čiji navijači godinama pune dvorane i “pumpaju” EHF brojke. No te riječi tada nisu dopirale do ušiju čelnika europskog i svjetskog rukometa. “Ti Balkanci se uvijek nešto bune”, govorilo se. I, kako bi Balić rekao, “svake godine uvijek isto”.

Završnica u malom gradu

Svake godine u vrijeme rukometnih natjecanja govorili smo i pisali o istim temama: zgusnutom rasporedu, iscrpljenosti igrača, često o organizaciji nedostojnoj velikih sportskih događaja. Posebno kada su domaćini bila sjevernoeuropska odredišta. EHF i IHF, unatoč svemu, domaćinstva uporno guraju Dancima. Herning, grad manji od Varaždina, s nedostatnim hotelskim kapacitetima, u razdoblju od 2014. do 2026. čak je šest puta bio domaćin završnica europskih i svjetskih prvenstava, računajući natjecanja i za rukometaše i za rukometašice. Šest puta u 12 godina. I to baš završnica, kada se odlučuje o prvaku i medaljama. Ničim prije nisu opravdali povjerenje koje im se daje. Zato je reakcija Dagura Sigurdssona bila važna. Pokazala se presudnom. Jer ovaj put nije govorio “Balkanac koji se uvijek buni”, nego njihov - sjevernjak. Čovjek iz istog kruga. Bez obzira na to što danas sjedi na klupi Hrvatske. Dobio je podršku kolega i nacionalnih saveza. Priča više nije izolirani prigovor, nego zajednički alarm. I gle čuda, već sljedećeg dana EHF se oglasio priopćenjem. Najavio je prilagodbu rasporeda, smanjenje opterećenja igrača, više brige o odmoru i putovanjima. Konačno. Ostaje pitanje zašto se moralo tako dugo čekati. Je li sve doista bilo samo u “glasnogovorniku”? Je li doista sve bilo samo u tome tko govori, a ne u onome što se govori?