Vratio se Vlado Matanović u Slavoniju na radost kompletne obitelji. Rođeni Riječanin, nekadašnji desnokrilni rukometni reprezentativac Hrvatske, drugi je put pristupio redovima premijerligaša Bjelin-Spačve.

Zašto kažemo na veliku radost obitelji? Vladini su naime Slavonci. Iz okolice Vinkovaca. Otac iz Antina, majka iz Slakovaca, ali su ih nažalost ratne okolnosti odvele na Kvarner, gdje je Vlado i rođen i gdje je započeo rukometnu karijeru. Kada je prvi put u zimu 2023. stigao u Vinkovce, najponosniji je bio njegov djed. Što sada kaže djed na novi povratak u Vinkovce.

Povratak nakon ozljede

- Odmah mi je rekao: 'Neka si ti ponovno došao u našu ravnu Slavoniju!' I neka su oni svi sretni, ali jednostavno opet je to splet okolnosti. Vrlo sličnih kao i kada sam prvi put došao u Vinkovce. Naime, dogodile su se ozljede. Ovaj put dvije uzastopne u Gorenju, kamo sam došao odnosno vratio se nakon te odrađene prve polusezone u Vinkovcima. Protiv Luzerna u Europskoj ligi ozlijedio sam lakat. Imao sam stanku pet mjeseci, nakon toga dogodio mi se udarac koljeno u koljeno, pa sam oštetio hrskavicu. Morao sam na operaciju i, bez obzira na to što bih bio spreman za drugi dio sezone, trener u Gorenju procijenio je da me se ne isplati čekati, pa smo ljetos obostrano raskinuli ugovor.

Dok se oporavljao od ozljede, bio je u Kozali, gdje je pomagao glavnom treneru. I u Vinkovcima će sada dobiti mjesto u Školi rukometa. Je li to znak da ga nakon karijere zanima trenerski posao?

- Već sada posjedujem C licencu, tako da sam već time pokazao kako mi je privlačan trenerski posao. Hoću li se time baviti ne znam. Želio bih, ali nikada ne znaš gdje i kada će ti se nešto otvoriti i hoću li uopće dobiti pravu priliku.

Osim njegova povratka roditeljskim korijenima, drugi povod našeg razgovora je današnja utakmica na rukometnom Euru između Hrvatske i Slovenije. Vlado je u dva navrata bio član slovenskog Gorenja. Uostalom, kao član Gorenja i osvojio je srebrnu medalju 2020. godine. Ukupno tri godine proveo je u "deželi". Jako su mu stoga poznati svi današnji reprezentativci, široj javnosti potpuno anonimni. Slovenija je naime na EP došla bez devet igrača.

- Rekao bih s više od 90 posto reprezentativaca koji su sada na Europskom prvenstvu sam igrao ili u Gorenju ili protiv njih u slovenskoj ligi. Moji suigrači bili su Domen Tajnik, vratar Miljan Vujović, Timotej Grmšek, Tarik Mlivić je kao mlađi trenirao s nama. Za većinu nepoznati igrači, čiju sam kvalitetu dobro upoznao na licu mjesta. I baš sam uoči Europskog prvenstva, a do dolaska u Vinkovce, surađivao za jedan podcast i rekao sam im da ta njihova mladost i što ih mnogi ne poznaju može im biti velika prednost. S obzirom na brojne otkaze od njih nitko ništa nije očekivao. Cijelo vrijeme igraju bez opterećenja, zapravo ako i izgube, imaju alibi. Najveća zvijezda im je Blaž Janc, koji se ne ponaša kao zvijezda. Bitan za obranu im je Mačkovšek, i to mi zasad djeluje da se vidi na terenu kako svi dišu kao jedno, što se osjeti i na njihovim igrama i rezultatima.

Kao protiv Nizozemske

Kako igraju ti mladi Slovenci pod vodstvom legendarnog Uroša Zormana?

- Trče cijelo vrijeme. Ne staju svih 60 minuta. Gubili su od Švicarske osam razlike, pa su sve uspjeli stići i preokrenuti. Teže igrati za gol više. Bilo je pitanje kako će Zorman voditi tu mladu momčad, ali očito je svoje zamisli prenio na njih. Igrao sam i protiv njihovih momčadi, jako ga ljudi cijene još iz igračkog vremena, a mislim da već sada dokazuje i trenersku kvalitetu.

Možemo li mi zaustaviti onda tako brzu slovensku igru i ograničiti ih na manji broj pogodaka, što je na primjer bio slučaj protiv Švicarske?

- Teško. Očekujem više utakmicu kao što je bio slučaj protiv Nizozemske gdje smo primili oko 30 golova (29, nap. a), a na kraju smo dobili šest razlike, što znači da trebaš težiti zabiti gol više. Kada suparnik igra brzo, obrana negdje mora puknuti. Teško je takve momčadi "umrtviti". Ja se uvijek sjećam još dok sam igrao u Umagu, mi smo bili zbog obrane poznati kao domaćinska momčad, ali kada ti dođe neki suparnik koji teži brzoj igri, onda se i ti tome moraš prilagoditi.

U reprezentativnom okruženju posljednji put bio je prije četiri godine na Europskom prvenstvu 2022., u ono koronavrijeme. Sve reprezentativce jako dobro poznaje.

- Na sadašnjoj reprezentaciji možemo zahvaliti tadašnjem izborniku Cvebi Horvatu, koji je veliku većinu igrača uveo u reprezentaiju, ali tada s njima nije ostvario rezultat, pa je zbog toga i otišao. Ja bih samo spomenuo primjer Marija Šoštarića, kojeg je upravo Horvat "vrbovao" da dođe za nas igrati, a debitirao je tek kada je otišao. Trebalo je očito vrijeme sazrijevanja, čekati kada će svi naši dečki doći na neki vrhunac. I to se sada otprilike i događa.

Što je onda današnji izbornik Dagur Sigurdsson donio reprezentaciji.

- Prije svega sigurnost. Čuj kako zgodno: Sigurdsson nam je donio sigurnost. Mi smo nekad i previše kritični prema našim trenerima i ranijim izbornicima, ali nekako mi se čini da je upravo ta njegova mirnoća suprotna našem karakteru vraćala nas kada je krenulo loše. Evo vidite utakmicu protiv Švicarske. Krenuli smo loše, zvao je time-out, promijenio neke stvari i opet smo se vratili. Tako je bilo i na ranijim utakmicama. Očito mu igrači vjeruju.

I za kraj ima li prognozu?

- Ma iskreno malo me je strah. Pritisak je na nama. Kod nas se cijelo vrijeme priča o polufinalu, medaljama, a Slovenci doista nemaju nikakav pritisak. Očekujem prije svega bolji učinak naših vratara od slovenskih i da će u konačnici presuditi naše veće iskustvo - zaključio je 30-godišnji Matanović.