Jednoga siječnja europsko, a sljedećeg siječnja svjetsko prvenstvo u rukometu. I tako od početka tisućljeća, točnije, od Europskog prvenstva 2000., kojem je domaćin bila Hrvatska, kada su neki, očito mudraci, zaključili da je za rukomet siječanj idealan dio godine za organizaciju natjecanja i privlačanje zanimanja.

Hina/ Dario GRZELJ

Kako je ovo parna godina, pred nama je ponovno natjecanje na razini Starog kontinenta. Predstojeći EP, koji počinje danas (15. siječnja), već je 17. zaredom, premda, povijest europskih rukometnih prvenstava puno je kraća od one svjetskih prvenstava. Prvo europsko prvenstvo, naime, održano je 1994. u Portugalu. Prvi pobjednici bili su Šveđani, uz Dansku i Norvešku zajednički domaćini predstojećeg europskog prvenstva. Šveđani su s pet naslova trenutno najuspješnija nacija u povijesti europskih prvenstava, no osvajanjem naslova europskih prvaka prije dvije godine Francuzi su stigli na samo korak do njih.

Hina/ Dario GRZELJ

Drugi put tri zemlje domaćini

Neće predstojeće Europsko prvenstvo biti prvo kojem su domaćini čak tri zemlje. Prvi je put tako bilo 2020. godine, kada je uz skandinavske zemlje Švedsku i Norvešku, današnje domaćine, neke od europskih reprezentacija ugostila i Austrija. Upravo to europsko prvenstvo rado pamtimo i u Hrvatskoj. Naši su se rukometaši tada, nakon odličnih igara u prvom i drugom krugu u Grazu i Beču, preselili u Stockholm, gdje smo prvo u infarktnom polufinalu s čak četiri produžetka (dva overtimea, nap. a.) prvo svladali Norvešku, a onda potom u finalu izgubili od Španjolske. Bila je to šesta hrvatska medalja na europskim prvenstvima. U riznici imamo po tri srebra i bronce, za razliku od svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara, nikada nismo bili europski rukometni prvaci. Upravo tada, prije šest godina, osvojili smo i posljednju medalju na Euru. Slijedile su, objektivno, godine lutanja i slabijih rezultata, nakon čega je hrvatski rukomet doživio svojevrsni potpuni zaokret. Prvi put dobili smo na mjestu izbornika stranca. HRS je povjerenje dao Daguru Sigurdssonu, Islanđaninu, koji je došao iz sasvim drukčije kulture i nekih drukčijih životnih vrijednosti i stavova, potpuno drukčijeg temperamenta, ali i drukčijeg shvaćanja rukometa. Takav potez pokazao se dobrim prošloga siječnja. Hrvatska je iskoristila prednost domaćeg terena, stigla do naslova svjetskih viceprvaka, čime smo se nakon nekoliko godina vratili u krug zemalja osvajača medalja na velikim natjecanjima.

Rukomet nakon Duvnjaka

U tih godinu dana, zapravo odmah nakon završetka svjetskog prvenstva i poraza od Danske u finalu, odigranom u glavnom norveškom gradu Oslu, naša reprezentacija doživjela je određene promjene. Sigurdsson je stekao povjerenje javnosti, ali, što je još važnije, i ljudi koji odlučuju u hrvatskom rukometu, ali će Sigurdsson dalje morati bez "nekoliko dobri ljudi" koji su obilježili hrvatski rukomet. Nakon 20 godina (prvi je put u reprezentaciji bio uoči EP-a u Švicarskoj 2006., nap. a.) dio reprezentacije više nije Domagoj Duvnjak, Đakovčanin, jedan od najboljih hrvatskih i svjetskih rukometaša svih vremena, koji je definitivno obilježio jedno rukometno razdoblje. I doista, neobično nam je da danas, kada se okuplja hrvatska rukometna reprezentacija, više nema Duleta, onog njegova otvorenog slavonskog pristupa svima, ili, kako ga je jedan kolega novinar opisao, "najvećeg sportaša s daleko najmanjim egom". U reprezentacji više nisu ni Duvnjakovi vršnjaci Igor Karačić i Ivan Pešić. Njih trojica dijelila su hrvatsku svlačionicu još od vremena kadetske i juniorske reprezentacije. Zato je najveće otvoreno pitanje ne samo "ima li rukometa nakon Duvnjaka", nego može li hrvatska reprezentacija u ovom trenutku nadomjestiti prvenstveno Duleta i Karu, u manjoj mjeri Pešu, jer dojma smo da su u uvom trenutku vratari najveća vrijednost hrvatske reprezentacije. Na srednjem vanjskom preostao je iskusni Luka Cindrić, koji je u vrijeme velikih natjecanja uvijek imao nesreću s ozljedama, pa je i sada određena skepsa uz njegovo ime. Trenutnu alternativu Cindriću Sigurdsson je pronašao, nakon odlaska Duvnjaka, u novom kapetanu Ivanu Martinoviću, koji ipak više operira na desnoj strani vanjske linije, a ne na sredini, te u mladom Ivanu Pavloviću, koji je debitirao prošle godine na SP-u, ali je nakon toga imao dosta problema s ozljedama. Ozljede i zdravlje dosta će utjecati na izgled naše reprezentacije, premda je ostatak momčadi Sigurdsson već isprofilirao. Tako ulazak nekih novih igrača, poput pivota iz hrvatskog premijerligaša Sesveta Zlatka Raužana ili lijevog vanjskog iz ljubuškog Izviđača Diana Nerisa Ćeška možemo doživjeti tek kao određenu dozu "svježe krvi".

Velika gužva

Kvalitete hrvatske reprezentacije manje-više su nam jasne, premda ostaje taj upitnik oko toga kako će izgledati prije svega organizacija napada. U to ćemo se moći uvjeriti već za dva dana, 17. siječnja, kada Hrvatska u švedskom Malmoeu počinje nastup na ovogodišnjoj eurosmotri. Prvi suparnik nam je Gruzija, nominalno najslabija reprezentacija naše skupine (E). Puno ozbiljniji test bit će nam dva dana poslije kada se sastajemo s Nizozemskom, reprezentacijom koja je narasla posljednjih godina, a koliko je kvalitetna, uvjerili smo se ne tako davno. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo bili smo u istoj skupini, a tada je Nizozemska zaključila skupinu ispred naših rukometaša. Susret koji smo gledali u Osijeku završio je neriješeno premda treba podsjetiti da je Nizozemska vodila gotovo cijelu utakmicu. Za kraj slijedi susret s domaćinom Švedskom, za koji bismo prvenstveno voljeli da nam nema nikakvo sudbonosno značenje. Naime, u drugi krug plasirat će se samo dvije reprezentacije iz svake od šest skupina. Možda u prvom krugu ždrijeb i nije bio idealan, ali bi nam se dosta toga otvaralo u slučaju plasmana u drugi krug, gdje se naša skupina križa sa skupinama D i F, u kojima će igrati Slovenija, Farski otoci, Crna Gora i Švicarska (skupina D) odnosno Mađarska, Island, Poljska i Italija (skupina F). Na papiru to djeluje kao puno lakši kostur od onoga gornjega dijela, u kojem se nalaze prije svih Danska, svjetski i olimpijski prvak, koji će pokušati na svom terenu u Herningu, gdje će se prvoga dana veljače igrati finalna utakmica, objediniti sve tri titule. Danci su trenutno najkvalitetnija reprezentacija Europe i svijeta te prvi favorit predstojećeg natjecanja. Bili bi to čak i da se ne igra na njihovu terenu. Nakon Danske slijede branitelji naslova Francuzi, za koje smo prošle godine u polufinalu svjetskog prvenstva pokazali da "Les Experts" i nisu više takvi eksperti za rukomet. A onda slijedi skupina od približno deset reprezentacija vrlo slične kvalitete, a svaka se od njih nada plasmanu u polufinale i borbi za medalje. U tu veliku skupinu, sigurni smo, pripada i aktualni svjetski viceprvak, Hrvatska. Karta rukometne Europe i svijeta se mijenja i proširuje. Dobro je to za rukomet. Čekaju nas sigurno zanimljivi susreti. Od danas sve do 1. veljače.