Sumnjamo da ima onih koji su očekivali ljepše vijesti iz Nizozemske, gdje su naše rukometašice smještene u A skupinu Svjetskog prvenstva, koje se odigrava i u Njemačkoj i traje do 14. prosinca.
Prvi krug je završen, a Hrvatska se u Rotterdamu nije proslavila. Izgubila je sve tri utakmice, što znači da nema ništa od prolaska u sljedeću grupnu fazu (križanje s B skupinom i borba za dva mjesta koja vode u četvrtfinale), već slijedi igranje u Presidents Cupu, gdje se razigrava za poredak od 25. do 32 mjesta. Utješno, nema što!
Slamka spasa, kao što se prognoziralo i prije početka turnira, tražila se u posljednjoj utakmici u skupini protiv Japana. Nakon što smo poraženi od Rumunjske (24:33) i Danske (24:35), znalo se da drugi krug možemo vidjeti samo u slučaju da ne izgubimo od Japana. Bio nam je dostatan i remi, ali sve je ostalo samo na željama. Japanke su bile bolje. Držali smo se u egalu prvo poluvrijeme, u nastavku više nismo mogli pratiti brzi ritam suparnica i završilo je 19:25. Drukčije i nije moglo.
Ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska za nastup na 27. Svjetskom prvenstvu dobila – pozivnicu. Da smo je zaslužili, baš i nismo, ali bilo bi nepristojno da poklon IHF-a nismo prihvatili. Kada već jesmo, onda smo trebali u Rotterdam doći u što je moguće jačem sastavu. Znalo se da od toga neće biti ništa. Prije skoro dvije godine odrekao se Obrvan nekih stožernih igračica (Mičijević, Pijević, Blažević), a za ovo prvenstvo zbog ozljeda i inih okolnosti na raspolaganju nisu bile Birtić, Ježić, Mamić, Debelić…
S obzirom na bazu, bilo je iluzorno da će aktualni sastav moći ostvariti i minimalan cilj, a to je bio prolazak prve skupine. Naravno, svaljivati bilo kakvu odgovornost na Milosavljević, Bešen, Barišić i ostale uglavnom mlade i neiskusne igračice bilo bi nepravedno. One su u ove tri utakmice dale svoj maksimu, a to je trenutno za razigravanje od 25. mjesta u dijelu natjecanja u kojem će Hrvatska biti jedina europska reprezentacija.
Vrijeme za analize, ali i neke konkretne odluke, koje javnost s pravom očekuje i da se dogode, slijede nakon završetka prvenstva. Već sada je sigurno da ćemo u devetom pojavljivanju na globalnoj smotri ostvariti i najslabiji plasman. Prije četiri godine u Španjolskoj smo završili na 18. mjestu, na prethodnom smo bili tek mrvicu bolji (14.). Dodamo li tomu i loš nastup na posljednjem EP-u (lani 19.), jasno da nam ženski reprezentativni rukomet na stagnira, već klizi u punoj brzini prema dolje. Pitanje je može li to netko i zaustaviti?