Tema nije izravno Boris Dvoršek. Ni kako je to nekada bilo. Premda je većina nas sve to prošla. Trenere koji te nazivaju "smećem", "panjem", za koje si antitalent koji je ne samo pogriješio sport nego te usmjeravaju u balet. Da, "idi bolje plesati balet" bila je nekada teška uvreda.
Svi smo prošli nastavnike koji su se znali naslađivati nečijim neznanjem. Autoritete koji su smatrali da će te vikom ili uvredama prodrmati i da će to na tebe djelovati da budeš bolji. Neki od nas doživjeli su i fizičke torture, da ih je trener, nastavnik, stariji autoritet bilo koje vrste znao udariti. I u naše vrijeme to je bilo nedopustivo, ali nije se o tome pričalo u medijima niti se podizao slučaj na razinu socijalne službe ili državnih institucija. Kod mene u osnovnoj školi, kad napraviš cirkus, nisi odlazio k direktoru (danas ravnatelju, nap. a) nego k pedagogu. Taj je bio strah i trepet, pa je nerijetko znao i "mladom disidentu" zveknuti šamarčinu. I nije bio jedini u školi koji je imao, "poput brata Đure", tešku ruku. Dobio sam jednom dobrih batina od jednoga nastavnika u osnovnoj školi. Jesam li zaslužio? I danas tvrdim da nisam, ali vjerojatno se kod čovjeka nakupilo toga što je prouzročilo moje ponašanje. Ništa mu se nije dogodilo. Je li to bilo ispravno? Da se razumijemo, nitko od nas ni tada nije volio da se stariji tobom izruguju, da galame na tebe, vrijeđaju te ili, najgore, udare. Ali preživjeli smo. Jesmo li postali bolji ljudi? Ne znamo sa sigurnošću. Je li to na nama ostavilo traume? Ako danas to prepričavam kao na samo jednu životnu sekvencu, onda vjerojatno nije. I toga čovjeka, iskreno, da je živ, normalno bih pozdravio. Nazivali smo to "old school". Jedan takav "old school" sigurno je i Boris Dvoršek, u rukometu poznatiji pod nadimkom Bota (ne Boto, nap. a), čovjek koji je ranije trenirao brojne generacije Zagrebovih i hrvatskih rukometaša, pa i onih poslije ponajboljih, osvajača medalja s Hrvatskom. Nije nam djelovao kao netko tko će na klupi gubiti kontrolu, svađati se i vrijeđati sve oko sebe. Za jednoga, primjerice, Veselina Vujovića Bota je "Gospa Međugorska". U ovom slučaju koji je izašao u javnost, nebitno kako, Bota je izgubio kontrolu. Tako to izgleda izvana slušajući tu spornu snimku dodatno medijski "nabrijanu" da nije za one mlađe od 18 godina. Kao da djeca i mladi ne slušaju i grublji vokabular. Gubiti kontrolu, koliko god bilo teško, ne može si nitko dopustiti. Ni trener, ni nastavnik, ni bilo koji šef. Tada si jednostavno poražen. Može se u ovom slučaju dogoditi baš suprotno. Možda Bota nije izgubio kompas. Je li možda ovakvim najgorim uvredama želio samo u tih nekoliko minuta koliko ima u svlačionici probuditi kod tih klinaca inat, koji sigurno negdje postoji. Da ono "iznad svih Hrvatska" ne bude onako mlako izgovoreno kao što se čuje na snimci. Da jednoga dana i jedan od ovih klinaca ostvari zapaženu karijeru i da upravo Boti i cijelom Savezu koji ih je navodno sve već ranije označio "izgubljenom generacijom" pokaže i dokaže suprotno, već je učinio nešto za korist hrvatskog rukometa. Ono gdje je Bota prešao sve granice je spominjanje nečije majke. Jedno je biti strog, pa i grub u riječima – a drugo je nekome psovati mater. Tu se prelazi crta koju ni frustracija ni motivacija ne opravdavaju. To nije više stil komunikacije i način motiviranja. To je direktan napad na dostojanstvo. U našoj kulturi, koliko god bila puna psovki i koliko god nam jezik bio bogat narodskim izrazima, postoji ipak razina koju se ne bi smjelo prelaziti. Ta je granica upravo vrijeđanje obitelji, koja je još uvijek temelj društva i nadam se da će to i dalje ostati. Pogotovo si to ne smije dopustiti odrasla osoba, pedagog, izbornik, trener. Ali ni roditelj. Jer koliko se puta čuje da roditelj sam s tribine, najčešće sucima, ali i trenerima, i svojima i suparničkima, pa i djeci, i svojoj i tuđoj, ali i već seniorskim igračima, svojima i tuđima, psuje mater. Kako se to ponašate? Razmislite svi skupa.