Domagoj Duvnjak izišao je još jednom pred navijače. Ovaj put u civilu. Još jednom uz Thompsonovu "Ako ne znaš što je bilo", koja je tijekom siječnja simbolično postala pjesma rukometnih reprezentativaca.

Nekima, istina, malobrojnima, ali vrlo blizu mikrofonima te jakima i brzima na tipkovnicama taj se glazbeni odabir nije svidio. Pozivali su na bojkot reprezentacije, tražili čak od premijera Andreja Plenkovića neka zaustavi Thompsonov nastup na dočeku na Trgu bana Jelačića, pokazavši time kako još žive u nekim prijašnjim vremenima, kada je vrhovni autoritet mogao spriječiti da se nešto piše, priča i pjeva. Neki su zbog Thompsona rekli da ne bi ni rođenom ocu i majci došli na doček. Dijelili su ti "sisači" proračuna lekcije, pa su tako ustvrdili da se "prvak ne postaje samo osvajanjem medalja nego i afirmacijom univerzalnih vrijednosti". Što navodno pokazuješ i odabirom onoga što slušaš i koga zoveš da ti pjeva. Ta ekipa očito ne zna što je bilo.

Ljudske vrijednosti

Jer rukometaši i sportaši su na promicanju tolerancije i univerzalnih ljudskih vrijednosti učinili više u svom životu nego svi oni kojima očito odgovara prikazivanje statusa netolerancije u društvu. U suprotnom ne bi postojala ni svrha njihova javnog djelovanja.

- Najponosniji sam na to što bilo koga da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan - rekao je Domagoj Duvnjak, sad već bivši kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, koji je u nedjelju navečer imao veličanstven oproštaj od nacionalne momčadi u Areni Zagreb.

Koliko je samo među tim bivšim igračima i trenerima pripadnika različitih naroda. Različitih političkih opredjeljenja, životnih stavova i pogleda. I sa svima njima Duvnjak može sjesti i popiti kavu. I oni s njim. Mogu li ovi "plaćenici" za dušebrižništvo baš sa svima sjesti i popiti kavu? Ako ne znaju što je bilo, treba ih podsjetiti da je brat Igora Karačića bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. Može li se za obitelj u kojem dva brata igraju za dvije različite reprezentacije reći kako nije svojoj djeci usadila univerzalne ljudske vrijednosti jer, eto, pjevaju "pogrešne pjesme". Dok je godinama nosio dres Vardara, Karačić je, kako on to voli reći, svoju "vječnu braću" stekao u rukometašima iz Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, čak i iz Rusije... Jedna je Dušica, "makedonsko devojče", osvojila njegovo srce i danas su supružnici. Možemo nizati primjere hrvatskih rukometaša koji su se iz obiteljskih i životnih prilika učili razumijevanju drugih. Ali i domoljublju kao ljudskoj vrijednosti koju očito neki nemaju usađenu. Neće se baš svima stegnuti srce ili kapnuti suza iz oka kada Duvnjak razvije hrvatsku zastavu s kninske tvrđave.

Naklon svima

Nedjeljno okupljanje u Areni Zagreb dalo je odgovor i mnogima koji ne znaju što je bilo ili su zaboravili što je bilo u posljednjih više od 30 godina hrvatskog rukometa. Čak 16 osvojenih medalja na europskim i svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, čak 15 muške i jedna ženske rukometne reprezentacije. Nisu svi bili tamo. Nekih, nažalost, poput starog Kljuna, Puca ili Saraća više nema. Nije bilo ni Line, Ivana, Pere, Laca... Nije bilo ni Ćamile. Nisu ti oproštaji od reprezentacije baš bili uvijek s cvijećem i bombonijerom. Padale su tu i grube riječi, bilo je i nekorektnosti, pa je vjerojatno bilo onih koji jednostavno nisu htjeli doći. Ono što je sigurno, iz HRS-a su svima uputili poziv. Došao je tako i Nenad Kljajić, sjajni pivot iz one prve generacije koja je izišla na scenu, a danas veliki kritičar vodstva HRS-a i dugogodišnje sive eminencije, ali i današnjeg izbornika Dagura Sigurdssona, kojeg je posprdno nazivao ribarom. Ne vjerujemo da mu je Dagur došao upirući mu prst u lice! Neka imena smo već pomalo zaboravili. Mnogo više njih nismo prepoznali.

- Jesi vidio Soma? Jedva sam ga prepoznao - stigla mi je poruka tijekom svečanosti nakon utakmice Hrvatska - Češka od jednog bivšeg rukometaša Osijeka koji je bio dio momčadi koja je pod vodstvom Ive Duvnjaka (Domagojeva oca, nap. a.) 2007. godine osvojila titulu viceprvaka Hrvatske pobijedivši te sezone čak i prvaka Zagreba. Na vratima Osijeka tada je stajao Vjenceslav Somić, poslije igrač Zagreba i Gummersbacha, reprezentativac i osvajač srebrne medalje na EP-u u Norveškoj 2008. To je bilo nekada. Današnja hrvatska rukometna reprezentacija, koja sa 16 razlike pregazi jednu ozbiljnu rukometnu selekciju kao što je Češka, opet nam pokazuje da je već došlo neko novo vrijeme i da će opet za koju godinu HRS morati organizirati slične oproštaje. Za neke nove heroje. Prije svega velike ljude. n