ILIA KOVTUN
Na prijetnje i uvrede je odgovorio: Osvajat ću medalje za Hrvatsku
Neuobičajeno je što gimnastičar ima trenericu. Iryna Gorbacheva s njim je od početaka
Kraj veljače 2022. Vijesti s ratišta zamijenile su vijesti o koronavirusu. Točno 24. veljače 2022., na dan kada su Rusi započeli napad na Ukrajinu, u njemačkom Cottbusu počeo je Svjetski gimnastički kup.
Pojavili su se tada i ukrajinski gimnastičari. Predvodio ih je Gennady Sartynsky, tadašnji ukrajinski izbornik, legendarni trener, koji je, među ostalima, trenirao i Olega Verniaeva, jednog od najvećih ukrajinskih gimnastičara svih vremena i ponajboljeg svjetskog gimnastičara u višeboju svoga vremena.
Dječak s trenericom
U trening-dvorani, ali i za samog natjecanja mobiteli ukrajinskih gimnastičara i gimnastičarki cijelo su vrijeme bili pokraj njih. Između zagrijavanja, nastupa i čekanja na rezultate pogled bi im neprestano bježao prema malim ekranima. Pratile su se vijesti s ratišta. Svaku novu poruku otvarali su s velikom zebnjom.
Dok su oni pokušavali ostati usredotočeni na svoje nastupe, njihove obitelji i prijatelji živjeli su pod sirenama, u strahu i neizvjesnosti. Pozivi najbližima često bi završavali suzama. S druge strane čuli su se glasovi članova obitelji koji su svjedočili razaranju svojih gradova, eksplozijama i životu u skloništima. Stizale su vijesti i o nastradalima i mrtvima. Igoru Radivilovu, sjajnom ukrajinskom gimnastičaru, tih je dana stigla vijest da su mu baka i djed ubijeni u njegovu rodnom Mariupolju, gradu koji je u svibnju iste godine pao u ruke ruske vojske.
Ozračje i atmosferu kroz koju su tada prolazili njihovi prijatelji iz Ukrajine dobro su poznavali hrvatski predstavnici, posebice osječki dio hrvatske gimnastičke reprezentacije. Baš kao i hrvatski sportaši 1991., Ukrajinci su se odlučili “boriti za svoju zemlju” na sportskom polju. Premda je iz njihove zemlje tada bilo i prijedloga da ne nastupaju ondje gdje se na natjecanjima pojavljuju ruski gimnastičari, to je odbijeno, pa su Ukrajinci nastavili nastupati na svjetskim kupovima. Slijedili su svjetski kupovi u Dohi, Kairu i Bakuu. Na svakom od njih članovi svih delegacija, uz jednu iznimku, dolazili su prvo do Ukrajinaca upitati ih kako su i kako su njihovi najbliži. Među Ukrajincima svi su odmah primijetili mladića koji je tek započeo svoju seniorsku karijeru. O Iliji Kovtunu već se tada u gimnastičkom svijetu govorilo kao o iznimnom talentu. Ono što je kod njega bilo neobično bila je činjenica da je imao trenericu. Bila je to Iryna, tada Nadiuk.
Poziv iz Osijeka
Ukrajinski gimnastičari i gimnastičarke već su se tada razmiljeli po Europi i gimnastičkim kampovima jer u njihovoj zemlji tada više nije bilo moguće normalno trenirati. Na svjetske kupove dolazili su iz različitih krajeva Europe, ovisno o tome gdje su u tom trenutku pronašli uvjete za trening. Pomoć i smještaj tada su im ponudili i Hrvati, s obzirom na to da su najbolje znali kroz što prolaze njihovi ukrajinski prijatelji. Slijedio je i konkretan prijedlog. Gennadyju Sartynskom, vođi ukrajinske delegacije, pristupio je Vladimir Mađarević, trener hrvatske gimnastičke reprezentacije i direktor tada novootvorenog gimnastičkog Sokol centra u Osijeku.
- Prvo sam nazvao našeg predsjednika i glavnog sponzora Marka Pipunića mogu li im ponuditi gostoprimstvo i smještaj kod nas u Sokol centru u Osijeku. Bez previše razmišljanja prihvatio je moj prijedlog. Sjećam se točno moga razgovora sa Sartynskim ispred hotela u Dohi dok smo čekali prijevoz. Rekli smo im da imamo moderni i novouređeni gimnastički centar sa smještajnim kapacitetima i da smo ih spremni primiti koliko god bude potrebno. Oni su se nadali kako će za nekoliko mjeseci sve to završiti, no, s obzirom na naša iskustva, znali smo da će taj rat potrajati - pričao je Vladimir Mađarević o ključnom susretu.
Ostavio je tada kontakte i doista, nakon dva mjeseca, na klupsku e-mail adresu stigla je poruka iz Ukrajine da prihvaćaju osječku ponudu. U Osijek je u lipnju stiglo 24 gimnastičarki i gimnastičara te njihovih trenera. Među njima bio je, primjerice, i Radomyr Stelmakh, koji je na Europskom prvenstvu u Zagrebu nastupao za Njemačku. On je ubrzo otišao iz Osijeka u Njemačku, gdje je imao rodbinu. Ubrzo su jedan po jedan odlazili i ostali Ukrajinci. Jedni su se vratili u Kijev, drugi otišli u ostale gimnastičke centre. Ostalo je njih troje. Iryna Nadiuk te njezina dva učenika, Ilia Kovtun i Nazar Vasilkovsky.
- Bez obzira na to što nismo postavljali nikakve uvjete oko njihova boravka kod nas, Iryna se cijelo vrijeme nudila kako nam želi pomoći, da želi trenirati i ostale u našem klubu. Željela je raditi - pričao je Mađarević.
Da planiraju duže ostati u Osijeku, pokazalo se kada su u osnovnu školu upisali Iryninu kćer Kiru, koja je svoju gimnastičku karijeru prekinula zbog ozljede. Kako su novi gosti iz Ukrajine brzo postali dijelom osječke obitelji i kako se najbrže snašla upravo Kira, prepričao nam je tada Boris Čulin, drugi osječki gimnastički trener i međunarodni sudac.
- Išao sam joj na informacije. Učiteljica mi je rekla da je Kira nešto najbolje što se dogodilo razredu. Okupila je djecu, jako je bila pametna, brzo je naučila hrvatski.
Ubrzo im se u Osijeku pridružio i Stephan Gorbachev, tada Irynin zaručnik, a ubrzo i suprug. Nekadašnji kazahstanski reprezentativac nastupao je na Olimpijskim igrama u Londonu. Tada je već bio trener u kazahstanskoj reprezentaciji. Sljedeće sezone krenuli su ponovno na natjecanja, ovaj put na svjetske kupove, a s Europskog prvenstva u Antalyi Kovtun je tada u Osijek donio broncu iz višeboja, zlato na ručama i broncu na preči. Iste je godine prvi put nastupio na DOBRO World Cupu. Bio je prvi na ručama, treći na konju s hvataljkama, a nastupio je još u finalima na preči i preskoku.
Nakon dolaska iz Antalye u Osijek prvi sam put sjeo i razgovarao s Ilijom i Irynom. Tada još uz pomoć prevoditelja Borisa Čulina, koji je tijekom godina suradnje s trenerima s područja bivšeg SSSR-a naučio tamošnje jezike. Ilia je odgovarao uglavnom kratkim rečenicama. Čim bi odgovorio na pitanje, pogledavao bi u mobitel. Nekoliko mjeseci poslije dogodila se potpuna preobrazba. Naučio je hrvatski, u Osijeku je pronašao i djevojku, ljeti ga se gotovo svakodnevno moglo vidjeti na Kopiki. Glasno bi pozdravljao njemu već poznate kada bi ih vidio preko ceste uz neki “bačeni” komentar toliko karakterističan za osječki sleng. Postao je naš lega.
Debi za Hrvatsku
Za njega su tada počele pripreme za Olimpijske igre u Parizu. Prve njegove Olimpijske igre. Odlična najava nastupa na najvećem sportskom natjecanju dogodila mu se 2024. na Europskom prvenstvu u Riminiju, kada je osvojio zlato na ručama i preči te u ekipnoj konkurenciji sa svojim kolegama iz tadašnje reprezentacije. Na Olimpijskim igrama u Parizu za Ukrajinu je osvojio srebro, a blizu je bio i medaljama u višeboju, gdje je završio četvrti, kao i u ekipnoj konkurenciji, gdje je Ukrajina zauzela peto mjesto. Bio mu je to posljednji nastup pod ukrajinskom zastavom.
Vratio se u Osijek s medaljom. Premda osvojenom za drugu državu, u Osijeku mu je priređen doček, zajedno s onim za tadašnju osvajačicu srebrne olimpijske medalje u tenisu, Donnu Vekić, njegova prijatelja gimnastičara Aurela Benovića, koji je tada zamalo osvojio olimpijsku medalju, boksačkog trenera Mateja Matkovića te veslače, braću Antona i Patrika Lončarića.
- Imam osjećaj da su ljudi u Osijeku sretniji zbog ove medalje negoli u Ukrajini - rekao je tada Ilia nakon dočeka.
To je, čini se, bio Iliji prvi znak da bi mogao početi razmišljati o promjeni državljanstva. Iza brda već se nešto valjalo. Uostalom, neposredno nakon povratka iz Pariza susreli smo ga u dvorani u Sokol centru. Premda je iza njega bio nastup na Olimpijskim igrama, normalno je nastavio trenirati. Na ručama mu je, dok je trenirao, visjela njegova srebrna olimpijska medalja.
- Ova medalja je i osječka medalja - govorio je tada Kovtun, kojeg smo tada otvoreno upitali razmišlja li možda o promjeni državljanstva i nastupu za Hrvatsku.
- Ne znam, ne znam. Vidjet ćemo. Ajmo se prvo odmoriti. Treba vidjeti i s Mađarevićem i ljudima iz Sokola. Ipak su nas oni ugostili - tajnovit je ostao tada Kovtun, a u pozadini je već počela djelovati sportska diplomacija.
Unatoč ratu i puno većim problemima, u ukrajinskom gimnastičkom savezu došlo je do otvorenih sukoba i međusobnih prozivanja. Oleg Verniaiev, jedan od najvećih ukrajinskih gimnastičara, prozvao je vodstvo Saveza za korupciju. Odnosi su se potpuno poremetili. U takvoj situaciji Iryna, prije svih, više nije vidjela svoje mjesto.
- Baš zbog tih poremećenih odnosa od nje je i krenula inicijativa za promjenu državljanstva i želja da bi se natjecali za Hrvatsku. Ilia se čak neko vrijeme nećkao jer se, kada je izišla priča o toj mogućnosti, suočio s uvredama na društvenim mrežama, čak i prijetnjama. Nazivali su ga izdajicom, pa mu nije bilo lako - pričao nam je Mađarević.
Onda je još uvijek mladi gimnastičar samo rekao: Pišite što god hoćete. Cilj mi je biti svjetski, ali i olimpijski prvak. Bit će to za Hrvatsku!
Postupak dobivanja hrvatskog državljanstva i promjene sportskog državljanstva je započeo. Službeno je pristupio hrvatskoj reprezentaciji 10. srpnja 2025. Tada je započela svojevrsna obvezna karantena za gimnastičare koji odluče promijeniti državljanstvo, tijekom koje godinu dana ne smiju nastupati na međunarodnim natjecanjima. Formu je održavao nastupima u europskim klupskim gimnastičkim ligama, poput talijanske, francuske ili njemačke Bundeslige. Debitirao je i na Prvenstvu Hrvatske kao član GK Osijek Žito. Bilo je tada već jasno da će debi za Hrvatsku imati na Europskom prvenstvu u Zagrebu. I odmah je za novu zemlju, u kojoj živi već više od četiri godine, osvojio zlato u višeboju. Danas su i Iryna i Stephan Gorbachev članovi osječkog, ali i hrvatskog gimnastičkog tima. U tijeku je postupak dobivanja državljanstva i za Irynu, kako bi joj se olakšala putovanja po natjecanjima, jer uoči svakog putovanja mora odlaziti u Ukrajinu po vizu. Irynina kći Kira na jesen će postati maturantica Opće gimnazije. Kažu da govori tako dobro hrvatski da kolegice i kolege iz razreda prepisuju od nje kada pišu ispite iz hrvatskog jezika. Svi žive u stanovima, zasad u najmu, u novouređenom naselju Hutlerovi vrtovi. Svi skupa ne mogu prestati zahvaljivati Marku Pipuniću, koji je u Iliji prepoznao djelomično i svoju životnu priču.
- Koliko nam je važan dolazak Ilije, toliko nam je važna i njegova trenerica. Stvorit ćemo mi u ovoj našoj dvorani u Sokolu nove Ilije, Aurele, Seligmane, Markoviće... - govorio je Marko Pipunić.
I tu dolazimo do možda još veće vrijednosti njihova dolaska u Osijek. Čak možda i veće od medalja koje je Kovtun već osvojio i koje će tek osvojiti za Hrvatsku. Iryna Gorbacheva već je selekcionirala i dječake i djevojčice u GK Osijek Žito, ali i stvorila vlastiti trenerski tim od pet mladih trenera, među kojima je i Nazar Vasilkovsky, koji je zajedno s Irynom i Ilijom prije četiri godine došao u Osijek i ostao. Rezultati su bili vidljivi već na posljednjem Prvenstvu Hrvatske, kada je GK Osijek Žito u mlađim uzrastima osvojio više od 30 medalja.
U holivudskim bi filmovima napisali: To be continued!
