Preostalo je još natjecanje na karikama. Iliji Kovtunu najslabijoj spravi. U tom trenutku bio je na četvrtom mjestu, nakon što je pao s konja s hvataljkama, a nakon što je prije toga sjajno odradio prethodne četiri sprave.

Krenuo je preskokom, odradio je jedan, dobio solidnih 13.900. Slijedio je nastup na ručama, najjačoj spravi 23-godišnjeg Ukrajinca koji već četiri godine živi i trenira u Osijeku. Ocjena od 14.500 nije bila na razini njegovih najboljih izdanja na ručama, ali je već pokazala da gotovo dvogodišnja apstinencija od natjecanja, prvo zbog liječenja ozljeda nakon nastupa na Olimpijskim igrama, a potom i zbog obvezne karantene nakon odluke da ukrajinsko državljanstvo zamijeni onim hrvatskim, nije ostavila većeg traga. Na preči je potom dobio drugu ocjenu u kvalifikacijama. Tada je postalo jasno da krči put prema medalji. Potvrdio je odličnu formu i na parteru. Njegova ocjena 14.100 bila je peta u kvalifikacijama među više od 120 parteraša.

Kao Martin i Drysdale

Uoči završnice na karikama pretvorili smo se u kalkulator. Tada je bio na četvrtom mjestu, a prijetio je i Britanac boksačkog imena i prezimena, Joe Fraser, kojem se nije isplatio rizik na parteru. Kovtun je uoči posljednje sprave imao 69.500 bodova. Za zlato mu je trebala ocjena na karikama 13.333. Nemoguće? Na Olimpijskim igrama, kada je osvojio četvrto mjesto, dobio je upravo 13.333. Upravo ta brojka osvanula je i na velikom semaforu Arene Zagreb. Ilia Kovtun je prvi!

- Ovo je bila veća drama nego utrka Damira Martina i Drysdalea na Olimpijskim igrama u Riju de Janeiru - komentirao je jedan kolega novinar, usporedivši to s legendarnom veslačkom utrkom u kojoj je naš Vukovarac za pet tisućinki izgubio olimpijsko zlato.

Ilia je do zlata došao s ocjenom za jednu tisućinku boljom od one drugoplasiranog Arseniia Dukhna. Prije negoli je ušao u "kiss and cry corner", gdje je čekao završetak natjecanja, doletjeli su prema njemu i poljupci i suze, ali ponajviše je bilo smijeha. Grlili su se, ljubili i smijali Ilia i njegova dugogodišnja trenerica Irina Gorbacheva, koja je zajedno sa suprugom Stephanom, nekadašnjim kazahstanskim reprezentativcem, postala dio hrvatskog gimnastičkog trenerskog tima. Izvana Iryna djeluje hladno, neki će reći, prava sovjetska škola. Mi bismo rekli, nenametljivo, jer dok je u miks-zoni Ilia primao brojne čestitke, Iryna i njezin suprug stajali su po strani.

- Meni je najvažnije da vidim sretnu trenericu. Ona inače tijekom natjecanja ne pokazuje nikakve osjećaje. Slično kao i ja. Tu smo vrlo slični. Djelujemo dosta zatvoreni i šutljivi kada se natječemo. Samo se međusobno došaptavamo. Ali kada napravim dobro, itekako trenerica zna pokazati kako je sretna. Meni je odmah isto ljepše kada vidm da je ona sretna. To joj je, vjerujem, najdraža medalja kroz cijelu moju karijeru, naravno uz onu olimpijsku. Nismo dugo nastupali. Dugo smo se pripremali za ovo, tako da je bilo pitanje kako ću to sve izvesti.

Kroz gomilu se pokušavao probiti Boris Čulin, međunarodni sudac i trener u GK Osijek Žito. Razgovor s medijima Ilia je prekinuo kada je ugledao Marka Pipunića, predsjednika kluba, čovjeka bez kojeg, možemo reći, Ilia nikada ne bi ostao u Osijeku.

- Zahvalan sam svima koji su me podržavali cijelo vrijeme. Od gospodina Pipunića, trenera Borisa i Vladimira (Čulina i Mađarevića), svih u klubu. Meni je najvažnije da su ljudi oko mene sretni. Moja trenerica, moji roditellji koji su me gledali, svi treneri i djeca u klubu. Onda sam i ja odmah još sretniji.

HGS

Legice i lege

U dvorani je bio izvješen veliki transparent "Osijek je uz Vas", na kojem su bile slike Ilije Kovtuna i Aurela Benovića, koji ovaj put nije odradio svoju vježbu na preskoku.

- To su moje legice i lege. To su djeca iz našeg kluba iz Osijeka došla s roditeljima. Napravili su transparent. Jako mi je drago što su ovo vidjeli i što smo im pokazali na mom primjeru da mogu i oni jednoga dana doći ovamo gdje sam ja sada. Tu su mi i roditelji, a na finala će mi doći još i seka.

Tijekom cijelog natjecanja, nakon svakog nastupa, pogledavao je na ruku. Žuljevi su mu stvarali goleme probleme. Čak su i prokrvarili.

- Curila mi je dosta krv. Morao sam sto puta nečim špricati, pokušavati to zaustaviti, kako ne bih skliznuo i kako bih mogao odraditi sve do kraja. Nije bilo lako.

U šali će netko dobaciti "prokrvario je za zlato". Na proglašenju pobjednika stajao je između dva ruska gimnastičara, drugoplasiranog Arseniia Dukhna i brončanog Daniela Marinova. Razmijenili su nekoliko rečenica, ali nije bilo poslije zajedničkog fotografiranja. Još uvijek su odnosi ruskih i ukrajinskih sportaša hladni.

Prvi put s Ilijom i njegovom trenericom razgovarali smo nakon Europskog prvenstva u Antalyi, gdje je kao reprezentativac Ukrajine osvojio zlato na ručama te bronce u višeboju i na preči. Bilo je to neposredno nakon njihova dolaska u Osijek. Ilia još nije govorio hrvatski. Danas ga govori besprijekorno. Svi primjećuju da je pokupio karakteristični naš osječki naglasak. Ruska agresija na njihovu rodnu zemlju tada je bila u povojima. Pričalo se tada da ukrajinski sportaši neće ni nastupati na natjecanjima gdje se pojavljuju ruski sportaši. Tada, prije više od tri godine, Ilijina trenerica Iryna o toj temi nam je rekla:

- Ako se naši vojnici bore protiv Rusije i ginu, zašto se naši sportaši ne bi borili kroz sport. Zašto ih ne bi pobijedili u sportu? Naša i njegova je zadaća boriti se za Ukrajinu u sportskoj areni.

Od 18. kolovoza 2026. Ilia i Iryna u sportskoj areni bore se za Hrvatsku. I već prvim nastupom za Lijepu Našu ispisali su priču koja će se dugo pamtiti. Ta jedna tisućinka s kojom je pobijedio ruskog gimnastičara postala je jako dugačka. U toj jednoj tisućinki su godine rada. Ne samo četiri posljednje godine, otkako su u Osijeku. Brojni treninzi, krvavi žuljevi. I dvije godine bez natjecanja. Ta jedna tisućinka, vjerujemo, najavila je nešto jako lijepo što će osječki i hrvatski sport doživljavati godinama. Već danas i sutra, kada Ilia kreće po nove medalje. Za Osijek, za Hrvatsku!