Ubija me dosada zagrebačkih ulica. Dolje ispod prozora ništa se ne dešava. Davno, još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Zagreb ljeti opisao je ITD band.

Zagreb ljeti (kažu neki ne samo ljeti, nap. a) dosadan je grad i takva je tradicija i 40 godina nakon nastanka pjesme Sonja. No ima naša metropola ovog ljeta nešto veliko u ponudi. Jest da se u Zagrebu ne osjeća atmosfera da se u njemu održava Europsko gimnastičko prvenstvo, gdje nastupa više od 600 sportašica i sportaša iz 43 zemlje. Takav osjećaj ne dobiva se ni neposredno oko Arene Zagreb u naselju Lanište. Tek tu i tamo netko prošeta u službenoj majici neke od zemalja sudionica Europskog gimnastičkog prvenstva, ali ne zadržavaju se dugo na vrućem asfaltu. Ili ubrzo uđu u klimatiziranu dvoranu ili ako odlaze iz nje borave pokraj tek toliko da im dođe pozvani taksi. Kojih u Zagrebu ovih dana prilično nedostaje jer je velik broj njih otišao na jadransku obalu. Kažu da je Dubrovnik pun taksija sa zagrebačkim tablicama.

HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ

Ispunjen srednji prsten, pomiču se paravani

Potpuno je drukčiji dojam kada se uđe u dvoranu, u veliku Arenu. Za publiku je određen bio srednji prsten, na koji stane više od 4000 gledatelja. I tijekom ženskih finala, a kažu i u kvalifikacijama bio je ispunjen. I to gledateljima, ne možemo ih nazvati navijačima, iz raznih europskih zemalja. Vidjeli smo i austrijske, njemačke, belgijske zastave... Najgornji prsten, kao što je to običaj, bio je pokriven paravanom, no tijekom subotnjih finala dio najgornje tribine također je bio otkriven, tako da možemo procijeniti da je subotnja finala, bez hrvatskih predstavnica, pratilo oko 5000 gledatelja. Sigurni smo bit će ih još više na kraju tjedna kada se budu održavala finala u muškoj konkurenciji. Vjerujemo, ma uvjereni smo, s hrvatskim predstavnicima, koji bi trebali natjerati da svi paravani budu otkriveni, što bi onda značilo više od 10.000 gledatelja u dvorani, što bi, ako se postigne, bilo doista respektabilno i za međunarodne gimnastičke prilike. Naravno, na tribinama se ne događa klasično navijačko ludilo, kakvo je na primjer bilo tijekom prošlogodišnjeg Svjetskog gimnastičkog prvenstva. Atmosfera je sportska, obiteljska i izrazito korektna. Stvara se buka, ali prilično drukčija i zbog drukčijih razloga. Gromoglasni pljesak dobiju svi oni koji uspješno odrade svoje vježbe. Nema tu naših i njihovih. S druge strane pogreška izaziva kolektivni uzdah s kasnijim ehom u dvorani. I, naravno, ponovno uslijedi pljesak kada se natjecateljica digne i nastavi, čime se pokazuje da publika razumije gimnastiku. Štoviše, organizirano je i online suđenje, pa nagradu dobiva onaj ili ona koji u prosjeku najbolje ocijeni izvedbu svake gimnastičarke ili gimnastičara koji s natjecanjem započinju u srijedu. Htjeli ne htjeli, organizaciju i atmosferu u Areni Zagreb pratili smo i drukčijim očima i ušima, uspoređujući je s onom na DOBRO World Cupu, gdje sam od početka involviran vodeći brigu o akreditiranim novinarkama i novinarima. I ovdje ih ima iz brojnih europskih zemalja. Odmah na ulazu čekala me je akreditacija.

HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ

Zanimljivo, Europska gimnastička federacija ima praksu posebnog akreditiranja za žensko, a posebno za muško EP, pa ću ovaj tjedan dobiti drugu akreditaciju za praćenje muškog natjecanja. U prizemlju je, kao i na Svjetskom rukometnom prvenstvu, smještana miks zona. Nešto manja i naravno kraća, ali se opet stvori određeni "šušur" nakon dodjele medalja i kada natjecatelji(ce) prolaze kroz mjesto gdje se susreću s medijima. Na istom katu je prostor određen za fotoreportere. Press centar smješten je na drugi kat dvorane do kojeg me liftom prati mladi volonter iz Bugarske. Na drugom katu se nalazi i press tribina. Dio novinara je na mjestu sa stolovima, a ostatak koji ne mora uživo pratiti natjecanje za svoje medije i društvene mreže, sjedi u drugom redu na visokim barskim stolicama. Na drugom katu su i televizijske komentatorske tribine, pa iz jedne od njih nakon natjecanja izvirio je i Robert Seligman, koji ponovno ima ulogu stručnog komentatora HRT-a. U službenom odijelu, kombinaciji svečanog i sportskog, u kojem hodaju svi članovi organizacijskog odbora, s obzirom na to da je nekadašnji hrvatski gimnastički reprezentativac i ponajbolji osječki sportaš svih vremena danas u ulozi dopredsjednika Saveza, na čijem je čelu njegov također nekadašnji kolega iz reprezentacija Marijo Možnik. Predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza i organizacijskog odbora Europskog prvenstva u sportskoj gimnastici otvorio je natjecanje zahvalivši naravno svim partnerima i sponzorima, a svim gimnastičarkama i gimnastičarima i gostima Hrvatske puno lijepih dojmova. U ime Grada Zagreba publici se obratio i Marko Bošnjak, zamjenik pročelnika za razvoj i promicanje sporta u Gradskom uredu za obrazovanje, sport i mlade Grada Zagreba, a u ime Republike Hrvatske isto je izrazio i Josip Pavić, nekad trofejni vaterpolisti, a danas državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta te izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Europsko prvenstvo, ovaj put samo za gimnastičarke, otvorenim je proglasio Farid Gayibov, predsjednik Europske gimnastičke federacije, a tu je bio i Morinari Watanabe, prvi čovjek svjetske gimnastičke federacije (FIG), čest gost Hrvatske. Nekoliko puta bio je i u Osijeku za vrijeme DOBRO World Cupa.

San se ostvario

Dašak glamura gledatelji su mogli doživjeti tijekom zabavnog dijela svečanosti otvorenja. Ono je započelo ponovno sjajnom interpretacijom hrvatske himne u izvedbi Mije Negovetić. Kako u Hrvatsku, točnije u Osijek, svake godine još od 2009. dolaze ponajbolji europski i svjetski gimnastičari podsjetila je osječka pjevačica Mia Dimšić svojim kratkim nastupom, a atraktivnu koreografiju izvela je plesna skupina Transform Crew uz akrobacije Lare Crnjac. Posebne je emocije izazvala scenska priča o snu jedne djevojčice. Mlada glumica Katja Matković, široj javnosti poznatija po naslovnoj ulozi Pauline P., utjelovila je djevojčicu koja svim srcem želi postati vrhunska gimnastičarka. U ulozi njezine majke bila je Lukreciju Bednjički, koja je pokazala koliko je roditeljske hrabrosti potrebno da bi se dijete pustilo na put koji traži gotovo nadljudsku disciplinu, svakodnevni rad i vjeru da se nemoguće može pretvoriti u moguće. Hrvatske gimnastičarke i gimnastičari su također od nemogućeg učinili moguće. Upravo taj san ovih se dana ispunjava u Zagrebu. Jer kao što je za vrhunsku gimnastičarku potrebno bezbroj sati rada da bi ono što izgleda nemoguće postalo moguće, tako je i organizacija ovakvog dokaz da se veliki sportski događaji ne događaju sami od sebe.