Svoju posljednju utakmicu na 37. Europskom prvenstvu hrvatski vaterpolisti imali su u četvrtak navečer. U susretu za peto mjesto sraz reprezentacija koje su prije dvije godine u Zagrebu zatvorile program, borile se za naslov kontinentalnog prvaka. Hrvatska i Španjolska ovaj put nisu u glavnim ulogama, nisu ispunili svoje ciljeve u Beogradu, srebro, odnosno zlato sada će osvojiti netko drugi.

Razočaranje

Prije dolaska u Srbiju isticalo se da je minimum ambicija igranje u polufinalu i borba za odličje, bez kojeg smo zasluženo ostali. Obje utakmice koje su bile svojevrsna viza za plasman među četiri, izabranici Ivice Tucka odigrali su ispod očekivane razine. U prvoj grupnoj fazi prvu meč-loptu za polufinale oduzela nam je Grčka (10:11), ali i nakon toga svi smo vjerovali u uspješno polaganje popravnog ispita sredinom ovog tjedna protiv Italije. Posljednja utakmica druge grupne (F) faze nije ostavila ni najmanje prostora za kalkulacije. Trebalo je pronaći put do pobjede, bilo kakve, u osnovnom dijelu, na "penale", trebalo je samo zabiti gol više od protivnika. Na kraju smo zabili tri manje (10:13) i otišli u borbu za utješni plasman.

Ono što "bode oči" nakon poraza je da smo u obje utakmice odluke prije svega iskazali popriličnu napadačku nesigurnost. Igranje "pod ručnom" pred suparničkim vrat(ar)ima najbolje se protiv Talijana očitovalo u realizaciji igrača više. Čak 22 puta smo imali čovjeka više u bazenu, a samo osam napada uspješno je realizirano. Prisjetimo se i napadačke smušenosti protiv Grka, kada smo tri minute imali brojčanu premoć, a lopta je u rukama naših igrača izgledala kao vrući krumpir. Očito da samopouzdanje nije bilo na visini zadatka, jer nije bilo ni pojedinca koji bi nekim svojim vrhunskim potezom povukao suigrače i izvukao momčad iz kriznih situacija, kojih je bilo podosta protiv Grčke, a posebno Italije, gdje smo stalno bili u minusu. Kada god smo ga dostigli, uslijedila je loša i brzopleta napadačka reakcije. Moralo se to potom odraziti i na defenzivne propuste, sve u svemu, bilo ih je previše da ne bi ostali nekažnjeni.

- Nismo bili na razini da bismo pobijedili ovakvu Italiju. Upozoravali smo na njihovu agresivnost, borbenost, ali nažalost nismo odgovorili na pravi način. Od početka utakmice smo se nekako tražili. Stigli smo ih, doduše, negdje sredinom treće četvrtine, ali smo za to i potrošili jako puno energije. Popustili smo tada u obrani, primili nekoliko pogodaka koje inače ne primamo često. Tu su nas Talijani dobili. Dali smo sve od sebe, ali nije išlo - rekao je naš vratar Marko Bijač.

Nismo dostojni polufinala

Razočaranje? Svakako, jer kockaste "kapice" su nas naviknule na velika dostignuća, koja su izostala sada na drugom velikom natjecanju zaredom. Prošle godine nismo bili u zoni svjetskih medalja (5. u Singapuru), a nakon deset godina nije bilo Hrvatske ni u završnom kvartetu na EP-u. Posljednji put to nam se dogodilo na istom mjestu, 2016. smo iz Beograda otišli sa sedmim mjestom. Nakon toga smo uzeli broncu, pa bili četvrti, pa na domaćem bazenu postali prvo prvaci, potom i viceprvaci Europe. Neuspjeh svakako, ne i tragedija, jer znali smo da je na ovom prvenstvu šest ravnopravnih kandidata za medalje, a mjesta u polufinalu je samo za četvorku.

- Dvije utakmice koje smo imali za prolaz smo izgubili, stoga zasluženo ovako završavao natjecanje. Nismo bili dostojni pobjede i polufinala. Kada završi turnir, bit će vremena za analize i generalnu ocjenu - pričao je izbornik Tucak nakon dvoboja, ali turnira, gdje nismo bili na očekivanoj razini. Valja dignuti glave i izvući pouke.