Opet podjele, opet prozivanja, i to tamo gdje ih nema i gdje ih ne smije biti. Po društvenim mrežama histerija "čiji je ćaća (dida) bio ustaša, a čiji partizan", i to u kontekstu hrvatske nogometne reprezentacije. Otišli smo k'vragu u tom ludilu koje pod hitno treba stati...

Sadašnji izbornik hrvatskih nogometaša Slaven Bilić tijekom (post)ratnih devedesetih godina 44 je puta s ponosom nosio kockasti dres. Bio je jedan od omiljenijih hrvatskih nogometaša. Kao stoper postigao je tri pogotka za Hrvatsku. Uz dva Bosni i Hercegovini u kvalifikacijama za SP 1998. svakako je najvrjedniji onaj u "baražu" istih kvalifikacija protiv Ukrajine u Maksimiru kojim je, uz pogodak Gorana Vlaovića, Hrvatska slavila 2:0 i umnogome si trasirala put prema prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu, gdje su Vatreni zapalili naciju osvojivši već u prvom nastupu medalju.

Od heroja do "crvenog"

Na tom Svjetskom prvenstvu u Francuskoj Bilić je za Hrvatsku žrtvovao karijeru i, što je još važnije, vlastito zdravlje. Odigrao je kompletan SP s ozljedom kuka. Nakon Francuske više nikada nije bio isti. Primjerice, u Evertonu, u koji je otišao 1997., odigrao je 24 utakmice, nakon povratka iz Francuske još samo četiri, pa je naglo prekinuo karijeru u Hajduku, za koji je u povratničkoj godini nastupio još samo devet puta. Slaven Bilić u prvom je mandatu kao izbornik Hrvatsku vodio 65 puta. Kao što je bio omiljen kao igrač, postao je i vrlo cijenjen i voljen kao izbornik. Zahvaljujući njemu i stvaranoj dobroj atmosferi unutar reprezentacije, što je prepoznato od navijača, njih stotine tisuća pohodilo je 2008. godine Austriju, pa je prema navodima novinara ORF-a "Beč postao glavni grad Hrvatske". Točno 28 godina nakon Francuske, a 18 godina nakon Austrije, Bilić je ponovno sjeo na hrvatsku klupu i u povratničkoj utakmici protiv Češke prvi put, što je činio u prethodnih 109 puta kao igrač ili izbornik, nije stavio ruku na srce, što su neki okarakterizirali kao potvrdu da je "Bilić eksponent duboke države i da je poslan kako bi uništio reprezentaciju kao simbol domoljubnog zajedništva". Teza da iza Bilića stoje bivše jugostrukture (bez obzira na to što je velika većina tih pomrla, nap. a) puštena je ne nakon Češke, a "duh nije vraćen u bocu" ni nakon što je protiv Španjolske stavio ruku na srce, već odmah nakon što je Bilić zamijenio Zlatka Dalića. I to ne od nekih anonimnih Facebook komentatora, nego tobože (sportskih) komentatora, a prihvaćene su sa svih raznih desničarskih medija i dijela desn(ij)e političke scene. Od heroja 1998. i omiljenog izbornika 2008. Bilić se 2026. pretvorio u "Jugoslavena, crvenog, komunista…". I ne samo on. Kapetanu Vatrenih iz 1998. Zvonimiru Bobanu i najboljem strijelcu SP-a Davoru Šukeru danas se izvlači podatak da nisu igrali za Hrvatsku u prvom nastupu protiv SAD-a, već za mladu reprezentaciju Jugoslavije, da su u svibnju 1991. nakon Borova Sela igrali za tu državu u odlasku, premda zaboravljaju da su prethodno u prosincu 1990. obojica zaigrala i prvi put za Hrvatsku u prijateljskom susretu protiv Rumunjske. Igoru Štimcu, koji se danas gura u politiku kao predstavniku desne scene obično protivnici njegove oštre retorike odmah izvlače slike mu u dresu Hajduka s velikom zvijezdom na grbu bez obzira na to što je upravo na njegovo (i Bilićevo, nap. a) inzistiranje ona skinuta s dresa na turneji u Australiji.

Prosinečki je dakako "zvezdaš", Stanić je igrao za Jugoslaviju i bio u Sarajevu dok je Vukovar gorio… Dakako, svima se zamjera što ni jedan od njih nije bio na prvoj crti, već su "pobjegli po svijetu kako bi uzimali novce". Ispada stoga da su nam 1998. broncu donijeli neki teški izdajnici. Žešći razbojnici!

Ludi i jedni i drugi

To se događa na našem desnom spektru. Ništa manje shizofrena nije ni ljevica. Nakon pobjede nad Češkom brže-bolje komentirali su kako je Bilić pobijedio uz pomoć taktike, a ne Božjom pomoći i Gospe Međugorske, aludirajući tako na prethodnog izbornika Zlatka Dalića i njegove otvorene vjerske stavove i zahvale Svevišnjem. S omalovažavanjem, ruganjem, čak i vrijeđanjem Dalić se susreo tijekom završnice svoga mandata. Ne treba to zaboraviti, već se i prisjetiti. Jedna pjevačica koja je cijelu karijeri čekala petak poručivala mu je, "u duhu tolerancije", da "svoju ustašofiliju nosi u svoju domovinu BiH", što je dobivalo podršku od jedne vrlo glasne saborske zastupnice. Lako je što se događa na društvenim mrežama, ali svašta se puštalo i u medijima. Dio novinara je s jedne strane vrlo emotivno podržavao BiH (nema zamjerke i meni su njihovi nastupi bili simpatični, nap. a), a s druge otvoreno govorio da ne navija za Hrvatsku jer ako opet osvojimo medalju, morat će slušati "onoga pjevača gdje reve". Reprezentativci su proglašavani "thompsonovcima". Zlatko Dalić u očima (velikog) dijela medijskih komentatora nije na kraju mandata bio uspješni izbornik, osvajač triju medalja za Hrvatsku, već netko tko je "po mjeri Thompsonove i HDZ-ove Hrvatske"! Za vrijeme ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Americi plasirano je nešto što već ulazi među sramotnije primjere ne samo online hrvatskog modernog novinarstva gdje doista ima svega. Izvjesni momak u oštro retoričkom tekstu punom pretjerivanja, ali bez ikakve argumentacije, uz silno omalovažavanje tadašnjeg izbornika napisao je "da nam ne treba repstacija, već reprezentacija", rugajući se Dalićevoj "redukciji glasova" koje čujemo i na primjer kod izbornika BiH Sergeja Barbareza ili trenera Dinama Marija Kovačevića, ali se nitko s time ne ruga (i ne treba, naravno, nap. a). Neargumentirani napad i oštra vrijeđajuća retorika čak je manji problem. Veći je problem što postoje opravdane sumnje da autor koji potpisuje tekst, a čija je slika tada bila uz tekst u hrvatskom dresu UOPĆE NE POSTOJI! Nema ga na društvenim mrežama, ne postoji s tim imenom i prezimenom kao netko tko je studirao ili završio novinarske studije... Sve indicije upućuju da se radi o običnom "novinarskom botu", programiranom s pomoću UI-ja, ali ipak osmišljenom ne od stroja, nego u ljudskim mozgovima.

Dalić je naš, kao što je i Bilić naš. Možemo ih gledati, hvaliti i kritizirati isključivo kroz ono što rade kao izbornici. Zbog načina na koji vode momčad, rezultate koje ostvaruju, ali i u okolnostima u kojima rade, odnosno kakvu momčad imaju na raspolaganju. Obojica su "domoljubi" i daju svoj doprinos Hrvatskoj, odnosno hrvatskom nogometu, u onoj mjeri u kojoj su uspješni, odnosno u kojoj će biti uspješni. Uvjeren sam da tako razmišlja velika većina hrvatskih navijača, pa i onih koji nogomet prate tek površno. Da ih već živcira čvrsta ladičarska podjela na ljevicu i desnicu. Oni koji Dalića vide kao "našeg", a Bilića kao "njihovog", ili obrnuto, i koji u svemu traže "crvene i crne", pa im se na svakom koraku pričinjavaju Jugoslaveni i fašisti, zapravo imaju problem koji nema mnogo veze s nogometom.

Političko opredjeljenje i stavovi trebaju biti potpuno irelevantni. Važan je rad i rezultati. Sve ostalo je ideološka zaslijepljenost, čak ideološki idiotizam. Traženje podjela tamo gdje ih nikada nije bilo.