U ponedjeljak je modra nogometna obitelj dobila tužnu vijest iz Zagreba - umro je Rudolf Belin (83), jedan od najvećih igrača u povijesti Dinama. Belin je rođen 4. studenoga 1942. u Zagrebu, a gotovo cijelu karijeru, od 1959. do 1970., proveo je u Dinamu. Zvali su ga džentlmenom u kopačkama, igrao je u veznom redu, ali i obrani, krasila ga je sjajna tehnika i pregled igre te preciznost u izvođenju kaznenih i slobodnih udaraca. Za Dinamo je odigrao više od 400 utakmica i postigao 74 pogotka, a s klubom je ostvario povijesni uspjeh, bio je član momčadi osvajača Kupa velesajamskih gradova 1967., kao i triju trofeja Kupa Jugoslavije.

- Ljepše mi je o onima pričati nego neke od ovih gledati - kaže pomalo melankonično jedan stariji ljubitelj nogometa onom mlađem kojem su već pune uši prepričavanja poteza starih asova čije majstorije nikada nije vidio. Jedan od tih neponovljivih majstora svakako je bio Belin, za armiju navijača i prijatelje samo omiljeni Rudač. Istina je da su ga sedamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji čitatelji Sportskih novosti izabrali glasovanjem za uvjerljivo najboljeg nogometaša Dinama svih vremena, ali je i činjenica kako se on kao zvijezda ponašao isključivo na travnjaku, na kojem je sjajio, izvan terena je ovaj hrvatski Beckenbauer bio izuzetno tih i samozatajan, ali uvijek dobro raspoložen u društvu prijatelja, koje je imao gdje god se pojavio. Na utakmici je djelovao kao da se rodio s dirigentskom palicom, veliki tehničar, kakav je već bio, s lakoćom je vodio igru, čim bi njegov tim osvojio loptu, nepisano je pravilo bilo da ona ide prvo njemu na pregled, a tek onda kreće akcija. Nisu tada počinjala samo njegova teledirigirana dodavanja, dolazeći iz pozadine, bio je i vješt dribler, a i njegovi su udarci redovito bili s adresom. Što tek reći o slobodnim udarcima, kada bi on stao pred “živi zid”, navijači bi odmah smatrali da je to “pola gola”. Uspomene na to osvježio je i kao veteran ranih osamdesetih u susretima novinara, kada je pojačavao zagrebački sastav “sedme sile”.

Belin, duša i srce najslavnije momčadi u povijesti Dinama, sastava koji je 1967. osvojip Kup velesajamskih gradova. Stariji se sjećaju kako je ala Zico zabio Juventusu u četvrtfinalu (3:0 za Modre), a nezaboravan je penal koji je mrtav hladan realizirao u 102. minuti za 4:0 kada je preko Eintrachta tim Branka Zebeca ušao u finale. Tko će zaustaviti razdragane navijače, digli su Belina i Štefa Lamzu na ramena i nosili ih do glavnog zagrebačkog trga.

Nastupao je za reprezentaciju Jugoslavije (29 utakmica, 6 pogodaka), a igrao je i na Europskom prvenstvu 1968. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom radu, diplomiravši na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. U tri je navrata u kraćim epizodama bio trener Modrih, kako je nježna duša bio čovjek čije ime zauvijek ostaje u povijesti hrvatskog nogometa, govori činjenica da nije imao srca nekom od igrača reći kako nije među petnaestoricom, koliko ih je tada ulazilo u zapisnik. Jedno vrijeme bio je i direktor Dinamove omladinske škole, a sad se Modri opraštaju od svog omiljenog Rudača.