U 84. godini prestalo je kucati srce Branka Karapandže, čovjeka koji je cijeli svoj životni vijek posvetio nogometu, a posebno će ga se pamtiti po velikoj ljubavi prema radu s brojnim naraštajima mladih igrača.

Za sve koji su imalo bili vezani uz nogomet, dovoljno je bilo reći - Karoš i svi su znali o kome je riječ. Branko Karapandža rođen je u Osijeku u vihoru Drugog svjetskog rata 26. studenoga 1941. godine. Nogomet je počeo igrati u mlađim kategorijama osječkog Proletera, a njegov potencijal brzo je došao na vidjelo jer je 1959. pozvan u juniorsku reprezentaciju nekadašnje Jugoslavije u kojoj je bio i kapetan.

U dresu Proletera, a poslije i Slavonije, koji su bili preteče današnjeg NK Osijek, igrao je punih 12 sezona, a karijeru je završio u osječkom Metalcu, u koji je prešao 1970. godine. U cijelom igračkom, a poslije i trenerskom opusu ostao je vjeran svom Osijeku, iako je imao brojne mogućnosti okušati se u drugim sredinama. No Karapandža se odlučio za svoj put. Završio je Pedagošku akademiju i posvetio se radu u školama. Prvo u Antunovcu, a 1973. godine počeo je raditi u OŠ na Jugu 2, gdje je dočekao i mirovinu. U Školi nogometa NK Osijek počeo je raditi 1972. godine, a baš je njegov rad u prosvjeti bio vrelo iz kojeg je crpio nogometne talente koje je poslije regrutirao u NK Osijek. Karapandža je oduvijek bio sinonim za rad s djecom. Nerijetko je u školarcima vidio i ono što drugi nisu kada je nogometni talent u pitanju. Bio je strpljiv i metodičan, pravi pedagog, o čemu mogu svjedočiti svi oni koji su imali priliku, a i čast prolaziti kroz njegove selekcije. U njegovu se okruženju nitko nije osjećao zapostavljen. I to ga je činilo vrlo omiljenim među mladim nogometašima. Brojne su generacije igrača NK Osijek prve ozbiljnije nogometne korake naučile baš kod Karapandže, a radu s mladima posvetio je čak 45 godina svog života. Dva desetljeća radio je u Školi nogometa NK Osijek, nakon toga 15 godina u Školi Grafičar Vodovoda, a posljednji opus bio mu je u Akademiji Krpan & Babić, gdje radio punih deset godina. I uvijek je radio s pionirskim selekcijama koje su možda i najzahtjevniji dio stvaranja nogometaša jer se baš u toj kategoriji udaraju temeljna znanja. Ljubav prema sportu prenio je i na svoje dvoje djece, Borisa i Vanju. Boris je pokušao u nogometu, no pronašao se kao strastveni navijač NK Osijek, a Vanja je bila uspješnija u igračkoj karijeri jer je igrala prvoligašku odbojku u redovima osječkog Željezničara. Za svoj rad Karapandža je primio nagrade koje samo potvrđuju njegovu važnu ulogu u prosvjeti i nogometu. Nagrađen je 2002. godine Uzor-trofejem Matija Ljubek, koji dodjeljuje Glas Slavonije, zatim Trofejem podmlatka HNS-a 2008. godine, a 2010. godine dobio je nagradu Osječko-baranjske županije za životno djelo na području tjelesne kulture i sporta.

Osječki je sport u cjelini ostao siromašniji za svojeg velikog poklonika, predanog radnika, sjajnog stručnjaka, ali prije svega čovjeka velikog srca. Za njim u tuzi ostaju supruga Maca, sin Boris, kćerka Vanja, unuka Vedrana, zet Dražen, brat Boro, rodbina, prijatelji i mnogobrojna osječka nogometna i sportska obitelj. Posljednji ispraćaj omiljenog Karoša bit će u četvrtak u 11.50 na Aninu groblju.