S Jakovom Filipovićem posljednji smo put kontaktirali u proljeće 2020. godine, u vrijeme najtvrđeg lock downa. Kao posuđeni igrač iz belgijskog Lokerena, tada je igrao u bjeloruskom Bate Borisovu.

Bjeloruska nogometna liga jedina se u to vrijeme normalno igrala u Europi, pa smo je u nedostatku sportskog sadržaja počeli mahnito pratiti. Zahvalio se tada na našem pozivu za razgovor objasnivši da njegovi u klubu nisu baš skloni izlasku u javnost svojih igrača, posebice u to vrijeme. Uz obećanje kako ćemo "intervju ostaviti za neko bolje vrijeme". Bolja su vremena, bar što se zdravstvene situacije tiče, nastupila. U međuvremenu je branič s tri nastupa za Hrvatsku ovo ljeto pristupio Gorici.

Rođen u Osijeku

Povod ovoga razgovora zapravo je predstojeća nedjeljna utakmica u kojoj njegova momčad dočekuje Osijek, klub u kojem je odradio juniorski staž. Jakov Filipović rođeni je Osječanin, no na Wikipediji i Transfermarktu pogrešno navode kao mjesto rođenja Pećnik u Bosni i Hercegovini.

- Mogu pretpostaviti otkud to. Moji roditelji i starija sestra rođeni su u Bosni i Hercegovini, pa valjda je to netko upisao kod moje prve registracije. Ja sam rođeni Osječanin, odrastao u Briješću, roditelji mi i danas tamo žive. Čak mi je i supruga iz Briješća. Imamo dvije kćerkice, Ana ima osam godina, Mila tri godine. Ne mogu vjerovati ni sam kako je to sve proletjelo.

Prve nogometne korake napravio je u Grafičar Vodovodu. Trener mu je bio legendarni Branko Karapandža. Kao mlađi kadet prvi put odlazi u NK Osijek, ali ne zadugo.

- Nisam baš igrao u kadetima Osijeka, a meni je jedino tada bilo važno igrati, pa sam se vratio u Grafičar. Kao stariji junior ponovno sam došao u Osijek. Trener nam je tada bio Miroslav Žitnjak.

Hina

Filipović je u juniorima Bijelo-plavih igrao u generaciji s Bornom Barišićem, Antonijom Peroševićem, Nikšom Petrovićem, Ivanom Aleksićem, Matijom Mišićem… Nije dočekao debi u seniorskoj momčadi Osijeka.

- Otišao sam u BSK iz Bijelog Brda, gdje sam proveo tri lijepe godine. I već sam bio u BSK-u kada sam jedne godine počeo pripreme s Osijekom. Tu sam nekako bio najbliže seniorskoj momčadi. Mislim da je trener bio Ivica Kulešević. No na kraju nisam s njima odradio pripreme do kraja, pa nisam ni dobio priliku.

U BSK-u je zamalo tada zaključio nogometnu karijeru.

- Meni je u BSK-u bilo super, predsjednik Jovo Vuković je fantastičan čovjek, ali u to vrijeme dobivao sam oko tisuću kuna. Znate kako je, mlad si, 19-20 godina, želiš zarađivati više. Roditeljima sam rekao da mi se više ne da igrati nogomet. I dogovorim tada s gospodinom Berakovićem u Čepinu da dođem kod njih igrati, a da će mi naći posao, pa ću uz nogomet i raditi. I odem ja prvi dan raditi, bio je to nekakav poljoprivredni institut, možda ću krivo reći. Sjećam se, taj cijeli prvi radni dan sam bojio ogradu! Mislim da se isti dan navečer javio Zoran Tomić iz Cibalije da dođem kod njih igrati Drugu ligu.

Nastupi za Hrvatsku

U Cibaliji je proveo dvije godine. U drugoj sezoni Vinkovčani su se vratili u Prvu ligu, no Filipović je HNL osjetio u Interu iz Zaprešića, odakle je nakon provedene nešto više od jedne sezone otišao u belgijski Lokeren. Kao član Intera doživio je i nastup u reprezentaciji Hrvatske. Bilo je to na turnejama u Kini i SAD-u pod vodstvom Ante Čačića. Zanimljivo, u reprezentaciji su tada bili i kolege mu iz juniora Osijeka Antonio Perošević i Borna Barišić. U to vrijeme javnost je izražavala dosta skepse prema toj reprezentaciji.

- Uvijek je to tako. To je bila reprezentacija sastavljena uglavnom od nas igrača iz HNL-a, ali i u njoj je bilo odličnih igrača, poslije standardnih reprezentativaca. U Kini smo odigrali dobar turnir, a u Americi smo pobijedili Meksiko. Pokazali smo tada da se puno toga može nadoknaditi velikom borbom i htijenjem i da imamo kvalitetu. Mislim da bi i danas bilo super za mlade igrače da se nešto slično organizira, da igrači iz HNL-a mogu dobiti takvu priliku kakvu smo mi dobili.

Iz Lokerena je otišao prvo na posudbu u već spomenuti Bate Borisov. Sad može otvoreno pričati o životu i vremenu provedenom u Bjelorusiji.

- Meni je to sve bilo jako čudno. Razgovaram s mamom kod kuće i ona mi priča da je sve zatvoreno, da nikamo ne idu, a u Bjelorusiji živimo posve normalno. Izlazimo normalno van u kafiće, restorane. Borisov je grad otprilike sat vremena od glavnog grada Minska, koji je čudo grad. Stvarno lijep, međutim, čim odeš izvan metropole, pa tako i u Borisov, vidi se razlika u platnoj moći i uređenosti.

Nakon tri godine Bjelorusije vratio se u Belgiju, ali u Beveren, nekad relevantni klub, a danas drugoligaš. Ovoga ljeta vratio se u HNL, u Goricu.

- Beveren je doista i danas uređen klub i htio sam ostati. Bili smo na pragu produžetka ugovora, ali na kraju se izjalovilo. U međuvremenu pojavio se interes Gorice, trenera Carevića i pomisliš – još sam dobroga zdravlja, imam 33 godine, zašto ne se već sada vratiti u Hrvatsku. Potpisao sam s Goricom na dvije godine.

Hvale ga suigrači i trener Mario Carević.

- Teško mi je pričati o samom sebi, ali ja razmišljam da sam se u novoj momčadi želio dokazati. Ako si već tu, želiš pomoći klubu i momčadi. I oni su sigurno od mene imali velika očekivanja. Jesam li to opravdao, neka drugi govore. Mogu s ovim iskustvom procijeniti da smo dobra klapa, trener Carević baš nas vodi na način da uspješno balansira između stvaranja dobre atmosfere i zafrkancije i ozbiljnog rada.

Hina

Iz HNL-a je otišao prije osam godina, a vratio se ovoga ljeta. Može li usporediti kvalitetu naše lige tada i danas?

- Bilo je i tada kao i danas odličnih igrača u klubovima. Moj je dojam da se smanjila razlika između najboljih klubova i ovih ostalih, ajmo to reći manjih klubova. Znači ostatak lige je dosta napredovao. Vidite i po rezultatima. Mi pobijedimo Dinamo na Maksimiru. Vukovar pobijedi Rijeku, Varaždin se digao...

Bio blizu povratka

Bez obzira na to što u posljednje vrijeme "šteka", Osijek i dalje smatra u kategoriji velikih hrvatskih klubova.

- Tako je. Osijek je klub koji ima visoke ambicije. Posebno posljednjih godina, od dolaska mađarskih vlasnika. Ne trebam vam pričati, bolje sve znate, kakvi su bili uvjeti dok sam ja primjerice bio tamo, a kakvi su danas. Osijek ove sezone igra dobro. I to svi vidimo. I neću ništa novo reći ako kažem da nedostaje realizacija kako bi i rezultati bili bolji.

Možemo li zaključiti kako Gorica u boljoj atmosferi dočekuje nedjeljnu utakmicu?

- Ako računamo Kup, imamo tri uzastopne pobjede. Nakon što smo protiv Dinama pobijedili na Maksimiru, rekli smo da ništa to neće vrijediti ako ne pobijedimo i Slaven Belupo, koji ima odličnu momčad. Uspjeli smo i to. Mislim da rastemo, ali imamo još rezerve. Jer ovo je sasvim nova momčad. Isto tako, i Osijek ima jako puno rezerve. Već sam otprilike spomenuo gdje najviše. Realizacija je trenutno Osijeku najveći problem.

Otkrio nam je pred kraj razgovora kako je u jednom trenutku bio jako blizu povratku u Osijek.

- Bilo je to ono razdoblje, ako se sjećate, kada je Osijek izbacio PSV i kada je Mateo Barać trebao potpisati za Ajax. Ja sam tad bio još u Interu, već sam obavio liječnički pregled, ne sjećam se jesam li već potpisao i neki predugovor s Osijekom, ali sve je bilo dogovoreno. Međutim, Baraćev odlazak se tada nije ostvario i sve je bilo stopirano.

Žali li danas zbog toga što nije zaigrao za seniore Osijeka?

- Iz perspektive dječaka odrastao u Osijeku, koji je igrao u njegovim mlađim uzrastima, naravno da mi je tada bila velika želja bila igrati za prvu momčad Osijeka. Danas, iz ove perspektive, ne mogu reći da zbog toga baš posebno žalim. Život se drukčije odigrao. Nije bilo suđeno, i s tim sam se pomirio - zaključio je Filipović.