Spuštena je zavjesa na jednu od najneizvjesnijih sezona od osnutka Hrvatske nogometne lige. Triler-završnica, u kojoj su tri kluba, Rijeka, Dinamo i Hajduk, u posljednje kolo ušla s mogućnošću osvajanja titule, rasplela se tako da je Rijeka drugi put postala prvak Hrvatske.

Generalno postoji priličan broj pokazatelja po kojima bi se dalo zaključiti kako SHNL bilježi napredak, no u javnosti se vode brojne polemike je li ova sezona bila tako neizvjesna zbog slabosti tradicionalno najjačih klubova ili zbog napretka onih za koje je obično bila rezervirana sredina tablice. Odgovor na to pitanje doista je u "oku promatrača". Prije smo često slušali priče da nam je liga jednosmjerna ulica, kako joj treba više klubova koji će biti konkurentni, mnogima je dominacija Dinama išla na živce. I sad kad se sve to praktično ostvarilo - opet ne valja. Svi smo svjesni kako SHNL nije najjača liga na svijetu, ali nam nije jasno zbog čega se omalovažava neizvjesnost i uzbuđenje što su trajali cijele sezone. Još negdje na početku neki su analitičari hladno zaključili kako će Dinamo osvojiti naslov s 20 bodova prednosti. Znamo kako je završilo, pa toliko o preuranjenim zaključcima.

Razlozi za zadovoljstvo

Kao jedan od važnijih argumenata "nekvalitete" često se ističe kako je Rijeci za naslov prvaka trebao najmanji broj bodova (65) otkako se igra Liga 10. Činjenica je da su sva tri kluba koja su bila u utrci za naslov prosipala puno bodova na takozvanim malim utakmicama, ali to ne mora biti nužno posljedica nekvalitete, nego sve manje razlike u kvaliteti između gornjeg i srednjeg doma SHNL-a. U biti, takva je liga daleko zanimljivija i atraktivnija. Ono što se posebno uočava jest podatak kako su ove sezone najbolji rezultat, svatko u svojoj sferi, napravili klubovi koji su najviše prodavali. Rijeka je zimus ostala bez nekoliko ključnih igrača, poput Pašalića, Galešića ili Smolčića, pa je svejedno prva prošla kroz cilj, a nešto slično dogodilo se i s Varaždinom, koji je također zimus prodavao igrače, ali mu to nije poremetilo stabilnost igre, jer je na kraju u također vrlo neizvjesnoj utrci u kojoj su se našla još dva kluba, Slaven Belupo i Istra 1961, uzeo to četvrto mjesto, koje može donijeti ulazak u Europu. Konačno, netom završenu sezonu treba se promatrati kroz prizmu činjenice da se više od polovine klubova do posljednjeg kola borilo za nešto. I to je najbolja vijest za SHNL. Takva neizvjesnost i borba do samog kraja uvijek je dobrodošla za ugled samog natjecanja. Što se same kvalitete nogometa tiče, teško ju je procijeniti. Mnogi kažu, vidjet ćemo gdje će biti naši klubovi u Europi, ali to neće biti pokazatelj kakav se nogomet prošle sezone igrao u SHNL-u jer će rosteri klubova koji će izići na europsku scenu sigurno doživjeti prilične promjene. Ipak, globalno gledajući, trebali bismo biti zadovoljni onim što nam je ponudilo domaće prvenstvo.

Utakmica poslijednjeg kola Prve HNL između Rijeke i Slaven Belupa. Na slici Toni Fruk

Talijanski treneri

Jedno od obilježja sezone koja je iza nas svakako su bili talijanski treneri. Čak su četvorica prodefilirala kroz SHNL. Gennaro Gattuso jedini je odradio cijelu sezonu, kao trener Hajduka. Ostalima to nije pošlo za rukom. Paolo Tramezzani je na klupi Istre 1961 odradio jesenski dio sezone, Federico Coppitelli u Osijeku se zadržao tek nešto duže, a najkraći staž imao je Fabio Cannavaro, koji je na kormilu Dinama bio tek četiri mjeseca. Što su Talijani donijeli našem nogometu? Ne baš puno toga, ponajviše zbog različitog mentaliteta, ali i zbog specifičnosti SHNL-a. Sve te trenere odlikuje naglašena taktička opredijeljenost, što kod nas nije lako provesti jer za uspješno implementiranje takvih stvari potrebni su iskusniji i nogometno visoko obrazovani igrači, kakvih u SHNL-u baš nema na izvoz. Drugi je problem njihova neslalaženja velika razlika u kvaliteti terena na kojima se igra iz tjedna u tjedan. SHNL zahtjieva određeni stupanj improvizacije, posebno u kasnu jesen i rano proljeće, kada su neki tereni vrlo zahtjevni za igranje nogometa. Uglavnom, ne može se reći kako su nam talijanski treneri donijeli nekakvu posebnu revoluciju, Tramezzani, Coppitelli i Cannavaro davna su prošlost, a i Gattuso se već pozdravio sa Splitom.

Domaći treneri

Mišljenja smo kako bi naši prvoligaši trebali imati više povjerenja u domaću struku. U sezoni koja je iza nas etablirala su se trojica. Prije svih Radomir Đalović, koji je s Rijekom osvojio naslov. Istina, on nije hrvatski državljanin, ali je već toliko dugo u Rijeci, da ga možemo smatrati našim. Nakon njega Nikola Šafarić, koji je u Varaždinu s vrlo ograničenim resursima napravio odličan posao. Stvorio je čvrstu, discipliniranu momčad koja je u svakom trenutku znala što želi i koliko može. O tome najbolje svjedoči podatak o primljenim pogodcima. Varaždin je u toj kategoriji odmah do prvaka Rijeke. I na kraju Mario Kovačević, koji je preporodio Slaven Belupo. Koprivničani su se nakon lošeg starta uzdignuli do borbe za trofej, jer još uvijek mogu osvojiti Kup, a u prvenstvu su do posljednjeg kola bili u igri za četvrto mjesto. U tu skupinu možemo ubrojiti i Silvija Čabraju, koji je godinama odlično balansirao u Lokomotivi prije nego što ju je iznenada napustio u drugom dijelu sezone, pa možda i najtalentiranijeg našeg trenera, Marija Carevića. Nepošteno bi bilo ne spomenuti Rajka Vidovića, koji je raspadnuti Šibenik zajedno s igračima uspijevao održati u životu bar na terenu kad je već izvan njega jako malo toga štimalo. Prednost domaće struke svakako je to što mnogo bolje može razumjeti samu ligu te navike i očekivanja navijača i publike.

Suđenje

Ljudi u crnom vječna su tema SHNL-a. Prvi put u povijesti imali smo stranog povjerenika u liku Francuza Bertranda Layeca. Neke su stvari postale transparentnije, ali neke je anomalije naslijedio od svojih prethodnika. Uvedena je nova generacija sudaca, što nije loše, jer povjerenje prema onoj starijoj zbilja je bilo ozbiljno uzdrmano. Mišljenja smo kako je suđenje bilo korektno. Jasno, uvijek se ljute oni koji gube, uvijek ima prostora za poboljšanja, a u svemu bi možda ključni korak trebao napraviti HNS nabavom kvalitetnije tehnologije za VAR sustav. Sve u svemu, iza nas je uzbudljiva sezona SHNL-a u kojoj nije bilo prevelike polarizacije. Dinamo i Osijek su jako lutali na planu sportske politike, što su skupo platili. Rijeka je pokazala koliko je žilava, Hajduk će morati tražiti novu strategiju za prekid 20-godišnjeg posta kada je u pitanju naslov prvaka. Varaždin, Slaven Belupo i Istra 1961 napravili su priličan korak naprijed. Gorica je dobila vlasnika, pa će biti zanimljivo vidjeti kakva će biti sljedeće sezone. Najveći upitnik za sljedeću sezonu ostaje Lokomotiva, ali i ona momčad koja će ući iz drugoligaškog razreda. Hoće li se biti sposobna nositi s ostalom elitom?

Uglavnom, SHNL nije svjetsko čudo od lige, ali se u njemu u prošloj sezoni definitivno imalo što vidjeti i u čemu uživati. n