Zlodusi razočaranja opet su svratili na Opus Arenu. Bijelo-plavi su na Maksimiru "popili" gadan udarac u zube, a najviše je vjerojatno zabolio njihova trenera Tomislava Radotića, koji je povjerovao da je uspio doprijeti do igrača.

Problem - razmišljanje

Na trenutak je doista izgledalo tako, iako je igra osječke momčadi i u toj seriji od četiri susreta bez poraza koja je prethodila maksimirskom karambolu bila neuvjerljiva. Ne možeš se u nogometu vječno provlačiti i oslanjati na sreću, puno više stvari moraš napraviti sam, a Osijek očito to nije sposoban. Bar ne u dužem kontinuitetu.

Nakon takvog poraza Radotić vjerojatno preispituje sve što je radio otkako je preuezo momčad, ali treba biti svjestan kako sve što se dogodilo u Maksimiru baš nema previše veze s njim. Nogomet se ne igra zbog trenera i njihovih taktičkih zamisli, igra se zbog igrača i njihova nogometnog znanja, a ako je suditi po izdanju u Maksimiru, ono Osijekovo je vrlo skromno. Sve te priče o samopouzdanju, strahu, grču i sličnim nebulozama samo su isprazna opravdanja kojima se pokušava prikriti očiti manjak ideje i kvalitete. Osijek se već dugo muči s istim stvarima. Najneefikasnija je momčad lige, ne zato što mu je loša realizacija, nego zato što iznimno teško kroz igru stvara prilike, što i nije čudno s obzirom na to da je većini igrača u momčadi prva ideja vratiti loptu. Dok god tu naviku svojih igrača ne bude uspio promijeniti, Radotić će moći, kao i njegovi prethodnici, lajati na mjesec kada je efikasnost u pitanju. Realizacija je ozbiljan problem bila samo u vrijeme Simona Rožmana. Osijek je tada igrao progresivan i hrabar nogomet, stvarao je desetak prilika po utakmici, ali tada je doista zakazala realizacija. Pretkraj njegova mandata momčad se, nažalost, počela vraćati u rutinu "kontroliranog nogometa", u kojem je daleko važnije suparniku ne dopustiti ništa negoli napraviti ozbiljan promet pred njegovim vratima.

Jezikova juha

Sportski direktor Alen Petrović i trener Tomislav Radotić dali su igračima jezikovu juhu nakon maksimirske katastrofe. Ako pitate bilo koga komu je stalo do Bijelo-plavih, to je najmanje što su mogli učiniti. No danas su neka druga vremena. Igrači su osjetljive biljčice koje treba zalijevati i njegovati kako bi sve nas, da oprostite, mogli zajebavati. Uglavnom, kritika je pala, a hoće li i u kojoj mjeri dospjeti do svijesti igrača, tek ćemo vidjeti u susretima koji dolaze. Trener se u svojoj muci pokušao utješiti na klasičan način.

- Iz svakog poraza može se i mora nešto naučiti.

Ma što možeš naučiiti od takvog poraza? Jedino možeš spoznati svu svoju jad i bijedu. A to sigurno nije saznanje koje ćeš željeti upotrijebiti. Dugih će biti preostalih osam kola, jer, htjeli to ili ne, na Opus Areni će se uporno morati osvrtati na rezultate jedinog konkurenta u borbi za ostanak, Vukovara 1991. To je nešto što Radotić nikako nije želio, ali ako se nešto u igri Osijeka ne bude drastično promijenilo nabolje, tjeskoba oko očuvanja prvoligaškog statusa će potrajati. Jezikovih juha u posljednje vrijeme bilo je dosta, ali one nisu imale dalekosežniji učinak. Igrači su se, navodno, posuli pepelom, ali kakva korist i od toga ako se ne promijeni gubitnički mentalitet, koji je očito duboko ukorijenjen u ovu momčad. U ovom trenutku odgovornost za buduće rezultate mora preuzeti isključivo momčad i nitko drugi. Dosta je bilo priča da su, kada se pobjeđuje, zaslužni igrači, a kada se gubi, krivi su svi ostali.      

I zato za Bijelo-plave postoji samo jedan savjet. Pokušajte igrati nogomet. Najbolje što znate, kako god to završilo...

GOJKO MITIĆ