U igračku mirovinu odlučio je otići jedan od posljednjih osječkih nogometnih romantičara - Vedran Jugović. Karijeru je zaključio s ravno 500 seniorskih nastupa, od kojih je najveći dio njih, 301, zabilježio u klubu koji je najviše volio - NK Osijek.

Prvi je igrač u SHNL-u koji je rođen u Osijeku, a uspjelo mu je prebaciti brojku od 300 nastupa za Bijelo-plave. Time je s punim pravom ušao u legendu kluba s Pampasa, a ostat će zapamćen kao jedan od onih igrača koji je na terenu uvijek bio spreman ostaviti i posljednju kap znoja. Ruku na srce, nije bio vrhunski igrač s potezima koji navijače bacaju u nesvijest, ali uvijek je bio iznimno zahvalan za momčad. Uzor i primjer na terenu i izvan njega, a o tome svjedoče ugled i poštovanje koje je stjecao i u preostala dva kluba za koja igrao u karijeri - Rijeci i južnokorejskom Jeonnam Dragonsu. U Rijeci je bio kapetan, na Dalekom istoku cijenjen i voljen, a koliko je značio za Osijek, najbolje se izrazila Kohorta porukom na oproštaju koja je glasila "Dijete si ovog grada, sve si dao njemu, za Osijek uvijek srce na terenu, za sve ove dane, 301 puta hvala ti, kapetane".

Dojmovi nakon oproštaja

Jesu li se slegnuli dojmovi s oproštaja?

- Sad se malo sve slegnulo. Malo se otegnuo taj službeni dio. Međutim, sada, nekako, nakon svega kao da je pao neki teret s mene. Svjestan sam da je došao kraj. Želim zahvaliti svima jer dosad baš nisam ima priliku za to. Na prvom mjestu zahvala mojoj obitelji, a pogotovo bratu Mihaelu, koji mi je još kao klincu usadio ljubav prema Osijeku. Hvala klubu koji je organizirao oproštaj, ponajviše dečkima iz klupskog marketinga, koji su doista dali sve od sebe. Ogromno hvala navijačima jer nisam očekivao takav doživljaj. Najiskrenije, možda ni sam nisam bio svjestan traga koji sam ostavio u igračkoj karijeri. Posebna zahvala Kohorti za prekrasnu poruku, to je nešto što ću pamtiti do kraja života. Uvijek sam pokušavao na terenu biti zagovornik podrške koja dolazi s tribina, pa me je ta poruka posebno dirnula.

Cijeli proces oproštaja baš nije bio uobičajen. Praktično se dogodio još jesenas protiv Slaven Belupa, kada je zbog ozljede morao napustiti igru već nakon 11 minuta. Teško da je zamišljao baš takav kraj.

- Život ne piše uvijek romane - kroz smijeh će, pa dodaje:

- No oproštaj je na kraju ispao u stilu jer sam karijeru završio ozljedom, koje su me baš proganjale prošle jeseni. U tom trenutku jako je malo ljudi znalo da sam odlučio zaključiti karijeru. Znao je trener Željko Sopić, pa Marko Malenica, s kojim sam najbliži. Čak ni neki članovi moje obitelji nisu znali. U svemu uvijek treba naći vedriju stranu. Mučili su me mišići obaju listova. U šali smo znali pričati da bi bilo pamtljivo da su mi stradala oba mišića, pa da me s terena, za kraj, iznesu na nosilima jer bi to bila određena simbolika s obzirom na te zdravstvene probleme koji su me mučili jesenas.

Nije baš uobičajan oproštaj od aktivnog igranja u polusezoni. No odluku nije donio naprečac. Koji su bili glavni razlozi?

- Više je faktora utjecalo na tu odluku. Ipak, glavni je razlog bio taj što sam doista osjetio da više ne mogu biti na razini koja je potrebna za NK Osijek. Momčad je jesenas bila mlada, trebao joj je netko na terenu tko će im stvarno moći pomoći ne samo u liderstvu nego i kvalitetom. Osjetio da ja više ne pomažem u toj mjeri u kojoj bih trebao. Srce bi htjelo i danas, ali treba biti realan i pošten prema sebi, klubu i suigračima. Jednostavno sam presjekao to u sebi. Nisam želio uzimati mjesto nekom od mlađih suigrača.

Osijek ostavljaš na posljednjem mjestu na ljestvici, što nije baš idealan trenutak za oproštaj kapetana.

- Ne želim da netko pomisli kako bježim od odgovornosti i rezultatskih problema u kojima se klub našao. Odluku sam donio i zbog toga što je Borna Barišić gotovo cijelu jesen trenirao s nama, znao sam da je dogovoren njegov povratak, te da će on preuzeti liderski dio u svlačionici na sebe. Naravno, ostaje tu i Marko Malenica. Jako mi je žao zbog toga što odlazim u trenutku kada je Osijek posljednji na tablici. Doživljavam to kao poraz svih nas. Dijete sam kluba koje je bilo kapetan, pa je to i moj osobni poraz. Kad sam prvi put odlazio iz Osijeka, situacija je bila puno kompliciranija. Vladala je besparica, ali nismo bili posljednji. Nadam se da će se ova situacija što prije popraviti.

Neće mu biti lako pratiti tu borbu dojučerašnjih suigrača s tribina.

- Uh, da. Teško je ostati realan kada si samo promatrač. Dođe ti ući na teren, posebno u situacijama u kojima smo sada kada momčad nije na potrebnoj razini koju traži NK Osijek. No bit ću najveći navijač i gledati moj klub s jednakim žarom kao navijač kao što sam radio dok sam branio njegove boje na terenu. Uvijek je lakše biti na terenu jer ti je fokus na zadacima koje imaš, no danas je puno toga u nogometu općenito drukčije. I to je jedan od razloga mog povlačenja. Nema više takve emocije u svlačionici kao nekad, i toga mi je nedostajalo. Došle su nove generacije, no da me se krivo ne shvati. Dečki su me uvijek iznimno poštovali od najstarijeg do najmlađeg u svlačionici, ali postojala je ta generacijska razlika koju nisam uvijek shvaćao. To je čisto do mene, pa sam pomalo prihvatio kako je u meni problem. Teško sam prelazio preko nekih stvari, ali to je danas novo normalno. Nadam se kako ćemo uspjeti vratiti tu naglašenu emociju u naš klub.

Igrački put i karijera

Karijera mu je bila uzorna. Nije bio "ptica selica". Igrao je samo za tri kluba, a igrački razvoj tekao mu je po udžbenicima.

- Uvijek naglašavam kako sam prije svega dijete osječke Olimpije, jer sam u njoj napravio prve igračke korake, a i odigrao i prve seniorske minute na posudbi iz NK Osijek. Cijela moja obitelj vezana je uz Olimpiju, moj otac i pokojni stric, pa i brat. Svi su igrali u Olimpiji. Igranje za nju bila mi je odskočna daska u seniorskoj karijeri kada nas je nekolicina zajedno s trenerom Tomislavom Steinbrücknerom otišla tamo na posudbu. Imao sam prirodni put igračkog razvoja kakav bih preporučio svakom mladom igraču. Mladi danas posudbe doživljavaju kao nešto loše, a zapravo su odlična platforma za skupljanje prvih seniorskih iskustava. Odradio sam dobru godinu u Olimpiji, a nakon povratka u Osijek odmah sam na račun toga postao prvotimac. Ilija Lončarević mi je dao priliku.

Na prvoligaškoj sceni debitirao je 3. kolovoza 2008. godine protiv slavonskog rivala Cibalije. Poslije je tri godine igrao za Rijeku, pa se okušao u dalekoj Južnoj Koreji, nakon koje je uslijedio povratak u njegov Osijek.

- To je bio poseban doživljaj za mene. Žao mi je što Cibalije nema u Prvoj ligi, nedostaje mi taj "El Slavoniko", kako smo ga zvali. Taj naboj, odlazak na gostovanja u Vinkovce, pa sve draži izvan terena koje su ga pratile. To su stvari zbog kojih zavoliš nogomet još više. Imam puno prijatelja među vinkovačkim Ultrasima, koji me respektiraju bez obzira na taj veliki rivalitet. Čak imam jednog toliko dobrog prijatelja, neću ga imenovati da ne bi imao problema, koji je tražio moj dres nakon umirovljenja. Za mene je taj prvi opus u Osijekovu dresu bio najljepše razdoblje karijere. Pet sezona sam igrao kod Ilije Lončarevića i Tomislav Steinbrücknera. Baš kod Štace smo imali mladu momčad koja je bila sastavljena mahom od domaćih igrača. Igrali smo lijepo i efikasno. Nakon toga su bili i Branko Karačić, Vlado Bilić, Stanko Mršić. Svima od njih sam zahvalan jer su odigrali jako važne uloge u mom igračkom razvoju. Žao mi je što ta generacija nije ostala duže na okupu jer smo imali predispozicije za dobar rezultat. No financijski je klub bio u problemima, pa je velik dio igrača iz te momčadi svoje najbolje igračke godine dao Rijeci jer je Osijek imao egzistencijanih problema. Riječko razdoblje za mene je bilo posebno. Jako sam lijepo primljen tamo, a s Rijekom sam osvojio i jedina dva trofeja u karijeri. Hrvatski kup (2014.) i Superkup (2015.) Onda je došao trenutak da se oproban u inozemstvu. Otišao sam u daleku Južnu Koreju, prvo na posudbu, a poslije sam postao igrač Jeonnam Dragonsa. Tamo je bio Mislav Oršić s kojim sam razvio prijateljstvo tijekom igranja za Rijeku, a imali smo istog i agenta. Pomoglo mi je to da se snađem na dalekom Istoku. Imao sam odličnu sezonu, pa su me otkupili. Nogomet tamo koji se igra je stvarno kvalitetan vjerojatno i najkvalitetniji u Aziji. tamo sam bio cijenjen. Smatrali jednim od najboljih stranaca u povijesti tog kluba, a u trenutku kada sam odlazio imao sam najviše nastupa kao stranac u tom klubu. Nakon tri i pol godine u Južnoj Koreji odlučio sam se vratiti u Osijek zbog rođenja prvog sina. Došao sam u zrelim igračkim godinama, a tada je sportski direktor bio isto Alen Petrović. Imao sam tada veliku želju za dokazivanjem u dresu Osijeka baš zbog načina na koji sam morao napustiti svoj grad šest godina prije. No u prvoj sezoni ozljede su me doslovce ubile. Skupio sam tek desetak utakmica, onda je došla korona. Iz tog razdoblja mi je žao što nismo pobijedili Lokomotivu u utakmici za drugo mjesto koje je tada vodilo u kvalifikacije Lige prvaka. Poslije je došao Nenad Bjelica, kod kojeg smo imali najbolje rezultate u HNL-u, ali smo opet ostali bez trofeja. Za mene je to bilo posebno razdoblje jer mi je Bjelica bio igrački idol iz djetinjstva, a tada sam dobio priliku raditi s njim. Borili smo se za naslov, ali smo opet ostali zamalo kratki. Nakon njega počeo je ovo teže razdoblje za klub. Bilo je puno promjena u stručnom i igračkom kadru, nikako nismo uspijevali uhvatiti kontinuitet ni u pitanju vođenja kluba. No vječni sam optimist, pa vjerujem kako će se stvari ipak posložiti, da ćemo izići iz ove situacije u kojoj se Osijek nalazi.

Budućnost u nogometu

Karijeru je zaključio s 500 seniorskih nastupa. U Osijeku 301, u Rijeci 100, a jedino troznamenkast nije bio u Jennonam Dragonsima, za koje je skupio 99 utakmica. Kao da je sve pozorno planirao, osim te priče u Južnoj Koreji.

- Nisam mogao ni sanjati da ću doći do takve brojke. Uvijek sam išao korak po korak. Prva želja je bila debi za Olimpiju, pa onda za Osijek jer sam prije igračke karijere stalno visio na istočnoj tribini, koja je bila navijačka, a dalje sam se trudio svagdje ostaviti pozitivan dojam. Za Osijek sam odigrao 301 utakmicu. Da mi je netko rekao na početku karijere, mislio bih da je lud. Ponosan sam doslovce na svaku sekundu provedenu na terenu. Odigrati 500 seniorskih utakmica stvarno je lijepa brojka. Ispala je na kraju okrugla. Što se tiče Južne Koreje i te jedne utakmice koja mi nedostaje za 100 ima zanimljiva priča. Mogao sam je odigrati, ali već sam donio konačnu, možda i malo ishitrenu odluku o odluku o povratku. Sad možda malo i žalim. Kod njih postoji pravilo ako odigraš 100 utakmica, postaješ legenda i zaslužuješ mjesto za zidu u klupskim prostorijama. Ostalo je na tih 99 bez moje slike na zidu, makar su čak i navijači to tražili. No kod njih nema zaobilaženja pravila kao kod nas.

Jedno je poglavlje, ono igračko, zatvorio. No nogomet će ostati dio njegove svakodnevice jer se želi okušati u trenerskim vodama. Hoće li se posvetiti seniorskom ili radu s mlađim kategorijama?

- Stekao sam A licencu koja je dovoljna za rad u stručnim stožerima prvoligaških momčadi. Takav bi trebao biti moj trenerski početak. Razgovarao sam sa sportskim direktorom Alenom Petrovićem i trenerom Željkom Sopićem, koji je rekao kako su mi vrata stručnog stožera otvorena. U ovom trenutku nekako bih više želio biti u seniorskom nogometu jer sam naviknut na taj adrenalin i napetost. Volio bih i dalje na drugačiji način imati izravni utjecaj na događanja oko momčadi. Bilo je nekih razgovora i o uredskom poslu, ali ne znam bi li mogao podnijeti odnose koji danas vladaju na tom planu u nogometu. Vidim se na terenu, uz prvu momčad. Nisam ja tip za odijela, već za trenirke i rad. Ovo je moj novi početak u kojem kao i u igračkoj karijeri želim ići korak po korak. Neću imati ništa protiv treniranja i neke od mlađih kategorija, preko čega ću skupljati iskustvo. Vidjet ćemo, trenutačni je dogovor da se nakon susreta protiv Rijeke priključim radu stručnog stožera prve momčadi. Konačni cilj mi je biti trener prve momčadi Osijeka jednog lijepog dana. To bi mi također bilo ispunjenja sna. Znam DNK ovog grada i kluba, nosim ga u sebi, što smatram važnim preduvjetom za uspjeh u igračkom i trenerskom poslu - zaključio je Vedran Jugović.