Vedran Jugović službeno je objavio kraj igračke karijere. Nije to nikakva posebna senzacija jer signali za takvu njegovu odluku stizali su odmah nakon posljednje utakmice jesenskog dijela sezone protiv Slaven Belupa. Kada se nije pojavio na popisu igrača koji su se odazvali na prozivku nakon zimske stanke postalo je jasno kako je njegovoj igračkoj priči doista došao kraj. Odlazi u mirovinu kao kapetan Bijelo-plavih u ne baš bajnom trenutku, no život ne piše baš uvijek romane. Iako karijera mu je bila uzorna. Skupio je ukupno ravno 500 utakmica od toga čak 301 u dresu Osijeka čime je postao tek treći igrač Bijelo-plavih s više od 300 nastupa u HNL. Više od njega nanizali su samo Mile Škorić i Bakir Beširević. Otišao je tiho, nakon samo 14 minuta susreta protiv Slaven Belupa morao je napustiti igru zbog ozljede. U tom trenutku nitko nije bio svjestan da ga posljednji put gledamo u akciji.

- Odluka je u meni sazrijevala, a donio sam je malo prije te posljednje utakmice koju sam odigrao protiv Slaven Belupa. Imao sam dosta problema prošle godine s mišićima lista. Našao sam se u situaciji kada sam osjetio kako mi srce želi da nastavim dalje, a noge to više ne mogu popratiti. U takvim trenucima treba biti realan i priznati si neke stvari. Shvatio sam da ipak trebam presjeći i da je došao kraj. Žao mi je što je bilo na takav način i u takvom razdoblju kada nam je sve išlo loše. I ta atmosfera je bila prilično negativna, kao kapetana i dijete ovoga kluba boljele su me te neke stvari, posebno jer sam dugo ovdje, prošao sam sve i svašta te znam da sam uvijek na terenu davao sve od sebe. I onda mi naravno nije bilo ugodno osjetiti takvo ozračje, tako da sam nekako osjećao da neću nastaviti. Nije puno ljudi znalo za tu odluku, rekao sam dan-dva prije tog dvoboja s Belupom treneru Sopiću, ali nisam želio stavljati fokus na sebe, uslijed značaja te utakmice. Čak su se iznenadili i neki iz moje obitelji jer im to nisam nagovijestio. Neki su mi ljudi kasnije rekli, kada su još jednom pogledali fotografije uoči početka susreta, kada smo izlazili na teren, da se vidjelo kako sam bio gotovo uplakan i da su pomislili kako je došao trenutak oproštaja. I bili su u pravu - ispričao je svoj posljednji igrački doživljaj, pa dodao:

- Dok sam slušao "Legicu" kao kapetan, uoči te moje posljednje utakmice, navirala su sjećanja, općenito sam bio vrlo emotivan toga dana jer nema veće časti nego izvesti suigrače na teren. Bio je to čudan osjećaj, bilo mi je drago zbog pljeska kojega sam dobio, dobar dio navijača mi je čak počeo i skandirati u svim tim našim teškim rezultatskim okolnostima, tada još ne znajući da je to zaista moj oproštaj. Kulminacija se dogodila u svlačionici. Govorio sam si, od trenutka kada sam donio tu odluku, samo se nemoj rasplakati. No, kada vidite suzne oči svojih suigrača, malog Antona Matkovića, jednog Goge Vinceka, našeg legendarnog ekonoma koji je tu 42 godine, to me je baš slomilo. Kao i onaj dugi pljesak koji je trajao i trajao, za mene poput cijele vječnosti.

Prema svemu sudeći nogometa se neće odreći. Posvetit će se trenerskom poslu, a veći dio potrebne edukacije već je obavio na HNS-ovoj trenerskoj akademiji

- Već neko vrijeme sam se trenerski educirao. Završio sam C, B i A licencu, tako da se ne samo formalno nego i pravno mogu priključiti stručnom stožeru prve momčadi, što i je neka ideja i plan. Moram biti iskren i priznati da imam jako velike ambicije u trenerskom poslu. Kako sam nekada sanjao i maštao odigrati barem poneku sekundu za Bijelo-plave, ovo je sada novo poglavlje i opet imam neka svoja maštanja, možda još i veća po pitanju toga da možda jednoga dana budem trener Osijeka, što bi mi također bila velika čast i neka zaokružena priča - rekao je između ostalog Jugović u oproštajnom razgovoru koji je dao za klupske potrebe.