Biti trener NK Osijek u ovom trenutku opet je valjda najsamotnija dužnost na svijetu. Što je najgore, nije prvi put što je tako.

Jedino što je teže od toga jest biti navijač, jer nije nimalo lako trpjeti poniženja kakva su Bijelo-plavi nogometaši doživjeli u susretu protiv Istre 1961 (1:5). Osječani su sad u nizu od osam utakmica bez pobjede, ako dodamo i Kup protiv Varaždina, onda je i devet. Dakle, nalaze se na korak do dostizanja one grozne proljetne serije u kojoj su u deset utakmica osvojili samo jedan bod, a također su ispali iz Kupa.

Potpuni raspad

Karambol protiv Istre 1961 pao je to teže jer su Bijelo-plavi u susretima prije toga počeli pokazivati nekakve znakove malog napretka i života. No onda im se, pa moramo reći, pomalo neočekivano dogodio potpuni raspad sustava. Konfuzija koja je vladala u defenzivi bila je uočljiva od samog početka susreta. Nije to pitanje posljednjeg reda, već linija ispred njega jer Stjepan Lončar je bez ikakvih problema kao veznjak dolazio do osječkih stopera te tako sijao paniku i stvarao višak koji je bilo jako teško zatvoriti. Trener Željko Sopić nije "lakirao" priču nakon tog potopa kako bi možda pokušali učiniti neki drugi treneri, ali je izrekao i jednu konačnu istinu:

- Izgubili smo samo jednu utakmicu. Da, na bolan i sramotan način, ali nećemo se zbog toga valjda sad predati.

Onaj kojem je čaša uvijek polupuna reći će "bolje izgubiti jednu s 5:1 negoli pet s 1:0". Ima smisla, iako u ovom trenutku gordo zvuči jer Osijekov je tunel vrlo "dug i mračan" da bi mu se vidio kraj. Pravo je pitanje kako sad pokupiti i polijepiti komadiće mozaika osječke momčadi koju su raznijeli "mineri" iz Pule. Sopić je i o tom pitanju poslao zanimljivu poruku:

- Situacija u kojoj se nalazimo više nije pitanje taktike i pripreme utakmice, već isključivo pristupa. Trebaju nam ratnici i takve ću pronaći. Vidjet ćemo tko će zaigrati u subotu, "zvijezde" ili naši juniori.

Tuga navijača

Stvari bi se mogle postaviti i ovako. Uopće nije važno tko će igrati, nego tko će to doći gledati. Navijače je izdalo strpljenje, na rubu su i oni najuporniji, ali kod takvih uvijek postoji neki "vrag" koji im ne da mira i opet će kao hipnotizirani doći na Opus Arenu jer nikamo drugamo i ne znaju otići kada igra Osijek. E, takvi ljudi, kao čovjek u poznim životnim godinama, koji je s klupskim obilježjima na sebi i suzama napustio stadion nakon debakla od Istre 1961, zaslužuju vidjeti bar to glasovito "bacanje na glavu" koje se toliko spominje, a zapravo se ne događa. Ili možda igrači ne tumače taj pojam na pravi način. To ne znači bezglavo jurcanje po terenu i uklizavanje kada treba i ne treba. On znači nešto posve drugo. Budi blizu, budi agresivan, budi hrabar, budi sve ono što momčad Osijeka u većini jesenskog dijela sezone zbog nekog razloga nije imala u sebi. Sve to nema veze s kvalitetom, već isključivo s voljom i predanošću poslu koji radiš. Ako igraš na taj način, nema šanse da ti se dogodi poraz kao taj protiv Istre 1961. Možda nećeš pobijediti, ali se s takvim stavom definitivno nećeš ni osramotiti.

Eto dokuda smo došli. Postalo je bitno ne osramotiti se, a ne pobijediti. Tragedija, ali i bolna Osijekova realnost...