Evo nas opet na početku. “Začarani krug” u kojem se vrti Osijek u posljednje tri godine opet je došao do kritične točke. Svakih pola godine ili prođe samo nešto malo više vremena trener Bijelo-plavih nađe se u neobranom grožđu.

Simon Rožman na kormilu je NK Osijek oko sedam mjeseci u kojima nije uspio napraviti željene stvari. Ni na rezultatskom, a ni na planu razvoja igrača. I sad je na Opus Areni opet “izvanredno stanje”. Bijelo-plavi su pretposljednji, deveti na tablici, ali još više zabrinjava način na koji igraju, a tijekom susreta s Dinamom na površini su se našle još neke stvari koje sliku ne čine boljom poput međusobnog odnosa igrača. Stalna prigovaranja, odmahivanja rukama jednih prema drugima pokazatelj su međusobnog nepovjerenja.

Zašto se pokolebao Rožman?

Način na koji je Osijek igrao na posljednja četiri gostovanja, neovisno o rezultatima, daje naslutiti kako se Rožman pokolebao u svojim idejama vezanim uz plan igre. Tijekom ljetnih priprema često nam je znao reći:

- Samo da momčad prihvati ono što radimo.

U prvim kolima, bez obzira na to što je zbog ovih ili onih razloga rezultat izostao, činilo se kako je momčad, nećemo reći posve prihvatila, ali počela prihvaćati te Rožmanove ideje. Osijek je igrao hrabro, brzo, bez kalkulacija. Takav nogomet donio mu je simpatije javnosti, ali nažalost ne i rezultat jer se ispriječila loša realizacija. I tada se moglo stati iza Rožmana i reći “trener može puno toga, ali ne može zabijati pogotke”. No vrlo brzo se takav pristup igri razvodnio, pa je Osijek počeo upadati u probleme. Istina, vidjeli su se i tada obrisi određene nesigurnosti i nedostatka hrabrosti, posebno u situacijama kada bi BIjelo-plavi došli u vodstvo, ali kako je vrijeme odmicalo, a rezultati nisu bili na razini očekivanja, Rožman je počeo mijenjati paradigmu. Počeo je postavke prilagođavati suparniku. Posebno se odnosi na razdoblje nakon onog nesretnog poraza u Puli kada su se Bijelo-plavi nemilo ispromašivali. Nakon toga se ne možemo oteti dojmu kako je Rožman prvi bio taj koji je povukao ručnu i pokušao konzervativnijim načinom početi osvajati bodove. Šipak. Osijek jednostavno nema momčad koja na takav način može doći do željenog rezultata i sad je stigao do trenutka u kojem na terenu izgleda “kako zna što neće, ali ne zna što hoće”. I gdje je Osijek sada? Rezultata i dalje nema, ali više nema ni onog “sadržaja” koji je njegovu igru činio bar uzbudljivom. Trener se očito pokolebao, a to obično donosi - lutanje. Očajan nastup u Koprivnici, kemijanje sa sastavom u Maksimiru koje nije donijelo ničega dobrog otvaraju pitanje u kojem smjeru sve to skupa ide.

PIXSELL

Vrijeme važnih odluka

I ne samo to. U momčadi ne postoji nijedan igrač koji je u pristojnoj formi. Starija garda nije sposobna povući, mlađa se, pak, posve ugasila. E, to je već odgovornost trenera. Osijek je opet momčad “bez okusa i mirisa”, iako se na startu sezone činilo kako je na putu izgrađivanja prepoznatljive igre. Nažalost, ništa od toga. Danas opet slušamo iste priče “Osijek ne pripada tu gdje je, mjesto mu je u vrhu hrvatskog nogometa” i slične floskule. No očito je kako nitko, ni Uprava, ni struka, a ni igrači nema ideju kako klub doista pozicionirati tamo “gdje pripada”. Povjerenje u Rožmanovo liderstvo kopni poput snijega na proljetnom suncu. Je li se i on sam predao? To je pitanje za milijun eura. I sad će opet trebati donositi važne i teške odluke, a u tom se pogledu ljudi koji vode klub nisu iskazali unatrag tri godine. Naravno, sve se opet događa u vrlo osjetljivom trenutku sezone kada je pred momčadi tjedan u kojem će odigrati tri važne utakmice.

Sve što se događa osječkom klubu podsjeća nas na rečenicu iz televizijske dječje igre koja je bila popularna 90-ih godina prošlog stoljeća koju je izgovarao trol Hugo: “Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti.”