U pozadini reprezentativnih aktivnosti nogometaši Osijeka i njihov trener Simon Rožman traže formulu za izlazak iz nezavidne situacije u koju su se doveli nakon prvog kruga SuperSport HNL-a.

Bijelo-plavi "čame-čekajući" na pretposljednjem mjestu ljestvice, što je u isto vrijeme poražavajuća, ali i pomalo čudna situacija s obzirom na igre koje su pružali u prvih devet kola prvenstva. Jedan od glavnih ciljeva uoči sezone bio je formiranje odvažne grupe, što je Osijek u dobrom velikom tih utakmica zapravo i bio, no rezultatski gledano "grah" mu nije baš padao onako kako se nadao.

Nedorečeni i dužni

Većina statističkih podataka govori u prilog Bijelo-plavima, ali slaba im je to utjeha jer oni najvažniji nisu na željenoj razini. U takvim okolnostima preispituje se sve i svašta, a pod povećalo uvijek dođe trener, a onda i igrači koji su ovog ljeta pristigli na Opus Arenu. Danas se olako svakog novog igrača proglašava pojačanjem, no veći dio kontingenta koji je ljetos stigao u Osijekovu svlačionicu takav status još nije potvrdio. Kao pojačanje pokazao se tek mladi i ambiciozni veznjak Luka Vrbančić, a dijelom se to može reći i za Davida Čolinu. Ostali? Pa, najblaže rečeno, zasad su prilično nedorečeni. Primjerice, Stanislav Šopov je rastrčan, ali ne i dovoljno konkretan, Yannick Toure se još nije uspio nametnuti do kraja, Oleksandr Petrusenko trebao je biti jak adut u sredini terena, pa zbog iskustva dijelom i vođa na neki način, no kroz utakmice se to ne pokazuje do željene razine. Upravo su ti novi igrači trebali promijeniti krvnu sliku momčadi. Donijeti novu energiju i sinergiju, no očito će taj proces potrajati nešto duže negoli se očekivalo. Opet, nije pošteno pod povećalom držati samo nova lica jer su i neki od starosjedilaca ostali dužni u prvog krugu. Bilo je tu objektivnih (ozljede), ali i subjektivnih razloga zbog kojih se nisu do kraja razmahali. Od tih "starih" aduta možda je najveći dužnik, zasad, Arnel Jakupović. Njegove su kvalitete nedvojbene, ali ostaje pitanje zbog čega su tako zatomljene nakon što se vratio na teren (zbog ozljede je propustio prva tri kola, nap. a.). Slično se odnosi i na Renana Guedesa, od kojeg se očekuje ozbiljniji napadački doprinos. Tako bismo mogli nabrajati dalje, ali od toga nema baš puno koristi jer individualno malo tko od igrača Osijeka može donijeti nekakvu značajnu razliku. Upravo zbog toga je naglasak bio i ostao na momčadski pristup. Na tom planu postoje prilične oscilacije, što se u konačnici vidi na rezultatu.

PIXSELL

Ponovno pronaći kemiju

Osijekov problem su određene mentalne kočnice koje se pojavljuju tijekom utakmica, a njih je najteže otpustiti. Trener Simon Rožman, a i neki njegovi prethodnici postavljali su si isto pitanje "zašto se momčad ustručava uživati u nogometnoj igri"? Pitanje koje je još uvijek bez pravog odgovora.

- Nisam i neću izgubiti vjeru u našu momčad. Zapravo sve što želim od nje jest da prebrodi neke dvojbe koje imamo tijekom susreta. Recimo, ako nam ne uspije visoki presing. Nakon toga se znamo nesvjesno povući, iako za to nema pravog razloga. Ne trebaju nas takvi mali neuspjesi na terenu demoralizirati. Isto se odnosi i na promašaje koji su nas usporili, no ako odustanemo od sebe i onoga što radimo i pripremamo, teško ćemo ih popraviti - objašnjava Simon Rožman, trener NK Osijek.

Tih čudnih pokazatelja u igri Osijeka doista ima dosta. Jedan od njih je recimo lijeva strana. U prvih pet kola Bukvić i Omerović bili su pokretačka snaga većine napada. Puno se kreiralo na toj strani, a učinak? Samo jedan pogodak. No prilika, onih promašenih, bio je priličan broj. Onda se Bukvić preselio na desno krilo, pogodci su počeli dolaziti, ali se Bukvić nekako ugasio, pa je sad normalno zapitati se što je bolja opcija. Čini se kako i Omerović pomalo pati nakon što je razdvojen od Bukvića. Nema više toliko prostora za njega, ali bi se trenutačno prvi strijelac Osijeka trebao malo i sam korigirati u odlukama. Više nije tamo neki "anonimac" nakon završnice prošle i početka ove sezone u kojima je zabio osam pogodaka postao je igrač kojeg suparnici pomnije analiziraju i čuvaju, što samo znači kako bi trebao miksati način igre. Takvih je primjera još, no svi se oni mogu popraviti samo na jedan način. Osijek opet treba pronaći odvažnost i momčadsku kemiju koju je imao u uvodnim kolima sezone bez obzira na to što ga tada rezultat nije popratio.

To je bio dobar put na koji bi se, u smislu stava, pristupa i agresivnosti, Bijelo-plavi trebali vratiti ako se žele maknuti od dna ljestvice.