Osijekove muke s realizacijom nastavile su se i u Varaždinu. Bijelo-plavi su ostali jedina momčad SHNL-a koja nakon tri kola nije pronašla put do suparničke mreže.

Rožmanovo iskušenje

Moramo se pitati koji se vrag dogodio kada su počeli službeni susreti jer tijekom priprema Osijeka je prosječno zabijao tri pogotka po susretu, na generalki je utrpao Slaven Belupu četiri komada, a onda je čarolija jednostavno nestala. Kao da se nekakvo prokletstvo nadvilo nad Bijelo-plave. Ulože puno truda, stvore dovoljno prilika, ali lopta im uporno otkazuje poslušnost.

I zato napetost raste. To više što Osijek igra dobro i zaslužio je daleko više u prve tri utakmice, ali u nogometu ne ide baš sve uvijek prema zaslugama. Sad se moramo sjetiti Rožmanova prethodnika Federica Coppitellija, koji je često znao reći "nismo dobili ono što smo zaslužili". A krenuo je slično. Prošle sezone početni nastupi Osijeka također su po igri obećavali, ali nakon niza loših rezultata jednostavno se priča rasplinula. Istina, uspjeli su se Osječani tada stabilizirati, nakon prve prvenstvene stanke, ali se od tog početnog šoka nisu oporavili praktično cijele sezone, jer je Coppitelli odustao od svoje ideje nogometa i posvetio se isključivo rezultatu, koji ga je na kraju izdao. Simon Rožman danas je pred sličnim iskušenjem. Hoće li nakon tri kola bez pogotka mijenjati ideju ili će samo pokušati pronaći ljude koji su sposobni zabiti? Trenutak sigurno nije ugodan, no sada Osijeku najmanje treba paničarenje, jer se u takvim okolnostima ne donose dobre odluke. Sjećamo se još nekih primjera iz prošlosti kada su treneri Osijeka krenuli jednim putem pa su se nakon dva-tri lošija rezultata okrenuli drugim idejama i ubrzo postali bivši. Nije se lako nositi s teretom jer u svakom treneru postoji crv koji ga tjera na potragu za drukčijim rješenjima kada nešto što se uigravalo ne funkcionira na željeni način. Tako je i Rožman, vjerojatno u želji da dobije nešto više u drugom poluvremenu, razbio tandem Bukvić-Omerović na lijevoj strani, koji je trenutačno najjače napadačko oružje. Pokušao je s Čolinom na poziciji lijevog beka, a možda ga je mogao postaviti na desno krilo, gdje je protiv Rijeke napravio pravi dar-mar u završnici susreta.

HINA/ Daniel KASAP

Napadački "mliječni zubi"

No to su već trenerove odluke. Pravo je pitanje je li Osijek doista u ozbiljnijoj krizi realizacije ili je taj post uzrok kombinacije čimbenika. Nije alibi, ali treba uzeti u obzir protiv koga je Osijekova momčad, koja je još uvijek u nastajanju, igrala na startu prvenstva. Dinamo, kojem je, kada je samo normalan, jako teško stvarati prilike i zabijati, a nakon toga su se Bijelo-plavi namjerili na dvije najčvršće obrane SHNL-a iz prošle sezone. Rijeka i Varaždin primili su daleko najmanje, čak po desetak manje, pogodaka od ostalih momčadi lanjskog prvenstva. Tako čvrsti bedemi bili su očito prevelik izazov za osječki napad, koji bez Arnela Jakupovića ipak još uvijek ima "mliječne zube". Osijekov raspored daleko je od idealnog za momčadi u stvaranju. No promijeniti ga se ne može. Ostaje samo nastaviti se boriti. Teška je to borba jer se Bijelo-plavi moraju uhvatiti u koštac sa suparnikom, sa samim sobom, a u Varaždinu se pokazal - i s lošim suđenjem.

- Imamo raspored kakav imamo, odmah na startu tri suparnika iz vrha ljestvice prošle sezone i dobili smo uvid što nam još treba u samoj igri da bismo bili konkurentni. Dokazali smo da smo tu blizu, sigurno bismo željeli koji bod više i zbog samopouzdanja, ali nećemo posustati, ostat ćemo uporni - kaže Simon Rožman, Osijekov trener.

Cinik bi pitao - uporni u čemu, u promašivanju, no pustimo zle jezike. Jasno je na što je trener Bijelo-plavih aludirao.

Ostati uporni u ideji i načinu igre. Treba biti tvrdoglaviji od trenutačno "odmetnute" lopte, pa će se valjda i ona konačno smilovati, pa nekiput završiti u mreži...