Zlatko Dalić prvi je izbornik u povijesti hrvatske reprezantcije koji je doživio zlatni jubilej, 100 utakmica na njezinoj klupi. Izbornički je mandat počeo prije nešto manje od osam godina. Otad do danas priredio nam je uzbudljivo putovanje garnirano teško ponovljivim rezultatskim uspjesima, ali i nerijetkim prigovorima zbog načina na koji je Hrvatska igrala ili kako ju je vodio. No takvih će stvari u nas uvijek biti, jer najteže nam je pobjednicima priznati da su pobjednici. Obožavamo ih, dižemo u nebesa, ali u isto vrijeme smo uvijek spremni iskuati onaj poznati "ali". Zlatko Dalić je sve to stoički podnosio, imao je jasnu viziju i put kojim želi ići kada je u studenom 2017. hrabro uskočio u užarenu izborničku stolicu. Bili su to neizvjesni dani. Večer prije njegove inauguracije Hrvatska je u Rijeci remizirala s Finskom, te si plasman na SP u Rusiji 2018. dovela u pitanje. Ostala nam je još bila utakmica s izravnim konkurentom za drugo mjesto, Ukrajinom, na njezinu terenu. Noć nakon riječkog remija s Finskom bila je burna. Smijenjen je izbornik Ante Čačić, a, na iznenađenje svih, izbornikom je imenovan Zlatko Dalić.

Ukrajinu smo pobijedili sa 2:0, a prava je euforija oko Dalićeva imenovanja nastala kada smo u dodatnim kvalifikacijama razbili Grčku u Zagrebu sa 4:1, a plasman na SP u Rusiju potvrdili smo koji dan poslije remijem u Pireju (0:0). Tada još nitko nije ni slutio kakva se bajka zapravo sprema. Naša je selekcija u Rusiju ispraćena sa znatno manje glamura negoli je to bilo uobičajno. Loša je atmosfera vladala oko selekcije, dio navijača bio je gnjevan na način fukcioniranja HNS-a, no u tih mjesec i nešto ruskih dana Zlatko Dalić i reprezentacija sve su to preokrenuli za 180 stupnjeva. Senzacionalno su se plasirali u finale, u kojem su poraženi od Francuske (4:1), ali nitko zbog toga nije bio previše nesretan. Hrvatska je slavila, u nju se vratio onaj fenomenalni duh iz 1998., kada su "vatreni" osvojili treće mjesto na svijetu. Dobili smo natrag našu Hrvatsku. I to će zauvijek ostati najveća ostavština Zlatka Dalića. Ne ono drugo ili treće mjesto koje je s Hrvatskom osvojio četiri godine poslije na SP-u u Kataru, 2022. godine, nego povratak nacionalnog identiteta oko reprezentacije koji je tada počeo lagano kopnjeti. Osim toga, spasio je i jednu sjajnu generaciju igrača od etikete gubtnika koja im je tada već bila priljepljena zbog nesretnih ispadanja na Eurima 2008., 2012. i 2016., zbog propuštenog plasmana na SP 2010. i blijedog nastupa na SP-u 2014. Dalić je pronašao način kako sve to preokrenuti, ali i kako opet ujediniti sve navijače s reprezentacijom. Rezultati su nešto što mu nitko nikada neće moći oduzeti.

Hina

Plasirao se na sva velika natjecanja u tih osam godina. Dva Eura, dva, a nadamo se i trećem SP-u. Hrvatska je bila druga i treća na svijetu u njegovu opusu, na Eurima nismo imali toliko uspjeha, jer smo 2021. ispali u osmini finala, a na posljednjem Euru, u Njemačkoj prije dvije godine, zapeli smo u skupini na vrlo nesretan način. No Dalićeva ostavština puno je veća od samih rezultata. Revitalizirao je hrvatsku reprezentaciju, vratio povjerenje u nju, bio je dosljedan i uvijek vjeran sebi i svojim odabranicima. Zbog toga se znao naći na udaru kritike, ali nikada nije popustio, što je Daliću jedna od najboljih osobina. I danas mislimo kako ne postoji samotnija uloga od one izbornika hrvatske repretentacije jer očekivanja su uvijek neralno velika, a Dalić ne samo što ih je uspio ispuniti negoć ih je i prebacio. I zato mu se doista treba duboko nakloniti. Teško će biti nadmašiti njegovu broj "nastupa" za Hrvatsku, a još teže ne ponoviti nego se samo i približiti rezultatima koje je ostvario s našom selekcijom. No mislio je i na nasljednika. Ostavio mu je odškrinuta vrata slave, jer na Eurima nije uspio učiniti pothvat kakav je napravio u dva navrata na svjetskim prvenstvima.

Zapravo, kao i uvijek, Dalićevu veličinu spoznat ćemo tek kada se povuče s izborničke pozicije, jer danas uživamo u eliti svjetskog nogometa u koju nas je uveo, a nismo ni svjesni koliki je to zapravo uspjeh.