Biti na Olimpijskim igrama čast je i ponos svakog sportaša. Još je veća čast i ponos predstavljati svoju zemlju na prvim Olimpijskim igrama, koje se održavaju usred rata, samo nekoliko mjeseci nakon međunarodnog priznanja države.
Takva čast pripala je Zvonimiru Krznariću. Belišćanskom kajakašu rođenom 1972. u osječkoj bolnici, odraslom u Bistrincima blizu Drave, što ga je usmjerilo u klub koji je sportski simbol Belišća.
- Moja ulica je baš bila uz Dravu. Otišao sam s nekih deset godina trenirati s mojim kasnijim kumom Krunoslavom Đurkovićem.
Kumu Đurkoviću ćemo se vratiti nešto poslije. Slijedili su vrlo brzo i prvi rezultati u kajaku. I danas ne zna zbog čega je ušao u kajak, a ne u kanu, u kojem je Belišće u svijetu, već u to vrijeme kada je Zvonimir počinjao, proslavio Matija Ljubek.
- S deset sam počeo trenirati, a s 11 sam u četvercu osvojio pionirsko prvenstvo. Prvi put sam prvak Jugoslavije u kajaku jednosjedu postao sa 16 godina, a sve sam ponovio i godinu poslije. S 18 godina bio sam dvostruki prvak Jugoslavije i u juniorskoj i u seniorskoj konkurenciji. Već sam bio u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, bio sam deveti na Prvenstvu svijeta u Kanadi, a nastupao sam i na svjetskim kupovima. Upravo 1990. godine dogodila mi se velika čast, meni tada mladom kajakašu.
Veslao sam s tada najboljim kajakašem zemlje, danas pokojnim Milanom Janićem. On je već tada bio trostruki svjetski prvak, osvajač olimpijske medalje u Los Angelesu i meni je bila zbilja velika čast što me je u mojoj prvoj seniorskoj godini odabrao da budem s njim u dvosjedu. Bili smo tada sedmi na Prvenstvu svijeta.
I onda dolazi ‘91. Bio je seniorski prvak Jugoslavije, a već tada bio je kandidat za Olimpijske igre u Barceloni.
- Bili smo u Jajcu na Prvenstvu Jugoslavije, a tada su već počeli problemi, pa su se svi hrvatski klubovi vratili bez nastupa na tom natjecanju. Bilo nam je ponuđeno da idemo u Pariz na Svjetsko prvenstvo pod uvjetom da nastupimo za Jugoslaviju. Mi iz Hrvatske smo to odbili, a i prije nas već su neki naši sportaši odbili nastupati pod zastavom Jugoslavije.
Vratio se kući u Belišće. Baranja je, preko Drave, već bila okupirana, a on se u Bistrincima prijavio u Narodnu zaštitu. Naravno, pod stalnim granatiranjem nije se moglo trenirati. Tek početkom 1992. godine zajedno s kolegama kanuistima Draženom Funtakom i Vladom Poslekom, koji su također bili olimpijski kandidati, odlazi na pripreme u mađarski Paks.
- To je stvarno bila krvava borba u glavi. Treniraš, ali cijelo vrijeme razmišljaš što se događa kod kuće, padaju li granate, jesu li ti roditelji, brat i prijatelji živi. Znali smo tamo biti po mjesec-dva pa se vratiti na sedam dana, a kada se vratiš kući, naravno da u Belišću, pod granatama ne treniraš, nego sjediš kod kuće. To sigurno nije bio život sportaša koji se priprema za Olimpijske igre. Bilo je svakakvih situacija i, iskreno, dobro je da sam bio mlađi, pa nisam to sve tako ozbiljno shvaćao. Bilo je trenutaka kada ti se mama ili tata odmah jave, a bilo je da ti se uopće ne javljaju. Tada mladenački razmišljaš - pa dobro, u podrumu su. Danas bih vjerojatno pomislio na najgore.
Unatoč takvom nenormalnom ritmu treninga Zvonimir Krznarić i Vlado Poslek uspjeli su uhvatiti normu za Olimpijske igre u Barceloni.
- Bio nam je uvjet da uđemo u dva finala na svjetskim kupovima i to smo ostvarili. Često se pitam što bi se dogodilo da smo tih mjeseci mogli normalno trenirati. Ne mogu tvrditi koji bih rezultat ostvario, ali, kao jedan od perspektivnijih i boljih juniora u to vrijeme u Europi, vjerujem da bi rezultat na Olimpijskim igrama bio bolji. Vjerujem čak da bih ušao u finale. Naravno, ostvareno je tada bilo očekivano. Za Olimpijske igre pripremaš se četiri godine, pa, iskreno, nisam očekivao više.
Završio je svoj olimpijski nastup na 1500 i 1000 metara u repesažu, no ostat će zapamćen kao dio reprezentacije Hrvatske na njezinim prvim Ljetnim olimpijskim igrama, s nekim od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti.
- Meni je u velikom sjećanju ostao već dolazak na aerodrom i kretanje iz Zagreba u Barcelonu. Znate što je to meni značilo? Dolazim iz malog sporta iz malog mjesta, usto sam bio i vrlo mlad, a ti si u zrakoplovu sa svjetskim sportskim veličinama, od pokojnog Dražena Petrovića i ostalih košarkaša - Vrankovića, Kukoča, Komazeca, pa do Gorana Ivaniševića ili Željka Mavrovića, s kojim smo bili u istom apartmanu, zajedno s tadašnjim trenerom Damirom Škarom i atletičarom Brankom Zorkom i njegovim trenerom Palčićem. U olimpijskom selu shvatiš da si dio tima. I mnogo godina poslije, na nekim zajedničkim prijmovima za olimpijce, lijepo je kada ti te veličine priđu, sjete te se i pozdrave. Jednom nam je, nekoliko godina poslije, na jednom događanju prišao Franjo Arapović i rekao: "Vi ste oni dečki koji su u avionu imali nešto veće čak i od mene." Mi smo tada, naime, nosili u zrakoplov vesla!
Ispričao nam je i anegdotu iz olimpijskog sela s dva naša košarkaša. Nije im naveo imena.
- Jutro nakon što su naši košarkaši u polufinalu pobijedili ZND (momčad država nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza) i plasirali se u finale, mi smo išli rano ujutro na trening, a njih dvojica dolaze iz grada. Mi ih u čudu pitamo: "Pa zar vi još ne igrate finale?" Odgovorili su nam da su oni svoje napravili, da protiv Amerikanaca mogu samo igrati. Mislim da im nitko to ne može zamjeriti.
U olimpijskoj delegaciji bio je još jedan veliki hrvatski sportaš, Belišćanin Matija Ljubek.
- Znao sam ga još dok je veslao. Pomogao mi je i u karijeri, zajedno s mojim trenerom Ivicom Sopekom. Puno je on značio Belišću kao sportaš. Pokazao je da se može uspjeti i u malom mjestu.
Posebno emotivan trenutak bio je otvorenje Igara, kada je prvi put predstavljena Hrvatska, a našu zastavu nosio je Goran Ivanišević.
- Imao sam osjećaj da ne pripadam tu, a zapravo sam bio dio tima koji predstavlja Hrvatsku na našim prvim Ljetnim olimpijskim igrama. Nevjerojatan je osjećaj kada ti se 80 tisuća ljudi ustane i plješće jer su svi znali što Hrvatska u to vrijeme prolazi. I sad se naježim kada se sjetim.
Sportaši? Jesu li se zanimali za situaciju u Hrvatskoj, u vašem Belišću?
- Svako tko je bio tamo ispitivao nas je što se događa u Hrvatskoj. Posebice kolege iz drugih reprezentacija u našem sportu, koji su nas otprije poznavali sa svjetskih kupova. Oni su me posebno ispitivali o situaciji u Hrvatskoj i onome što se događa u našem gradu. Nema tko se u to vrijeme nije pitao.
Kako su reagirali kolege iz bivše reprezentacije?
- Iskreno, nije se dogodilo da budemo u kontaktu. Igrom slučaja.
Nadao se kako će imati novu priliku na sljedećim Olimpijskim igrama, ali jedine koje je još doživio one su u obližnjim Brođancima! Godinu nakon Barcelone na Mediteranskim igrama u Languedoc–Roussilonu u Francuskoj osvojio je dvije bronce, a bio je te, 1993. godine sedmi na Svjetskom prvenstvu u Kopenhagenu.
- Živio sam i doživio sudbinu vjerojatno svih sportaša u malim sportovima u Hrvatskoj. Znate kako je. Budeš u neke stvari razočaran. Vidiš da ti se sav uloženi trud ne vraća. Mlad si, treniraš k‘o lud, želiš izići i u grad, počastiti društvo, ali čime? Previše se nakupilo problema i relativno rano, s 22 godine, krenuo sam drugim putem, izvan vrhunskog sporta. Prijavio sam se u Hrvatsku vojsku, kratko bio u Zagrebu u Vojnoj policiji, poslije sam dobio priliku aktivirati se u policiji, gdje sam i dandanas kao pripadnik jedinice Specijalne i interventne policije. Radim kao voditelj programa specijalističke obuke. S obitelji živim u Belišću, imam troje djece, aktivna su, ali nisu u vrhunskom sportu. Ne znam, iskreno, bih li im to poželio.
Neki kolege iz Specijalne policije kažu da je do danas ostao u jako dobroj formi. Posebice na mjerenjima dizanja težine.
- Sportaš sam za cijeli život. U srednjoj školi dizao sam se u pet ujutro da odem na trening, pa u školu i onda još popodne na trening. I kada sam prestao, uvijek sam se nečim bavio. Tako da su navike ostale. Član sam i Sportsko-rekreativnog društva Baraberi iz Belišća. Aktivni smo u svim segmentima rekreativnog sporta. Trčao sam trailove, imam istrčane polumaratone, trčao sam, primjerice, osječki Ferivi.
Hrvatski kajak-kanu danas? Imamo olimpijce, čak olimpijke, ali ne iz Belišća.
- Kajak-kanu je težak sport. Svaki sport je težak ako ćeš ga ozbiljno shvatiti. Očito se kod nas u Belišću u određenom razdoblju izgubila masovnost koju smo imali i to je teško vratiti. Eto, Slavonski Brod ima dva kajak-kanu kluba, očito su dobro organizirani, što se vidi i po rezultatima, a mi se možemo nadati da će se i Belišće vratiti gdje smo nekada bili.